LIFESTYLE
02.04.2017 u 15:28

PREDSTAVLJAMO: Ivanu Klarić Ivančić, koja okružena igračkama pomaže djeci i roditeljima

Ivana Klarić Ivančić nakon studija vratila se u Dubrovnik, iako je karijeru mogla nastaviti i u metropoli, a i u inozemstvu. U želji da pomogne djeci i roditeljima, da razumije probleme koji ih tište, Ivana  je uz posao socijalnog pedagoga u Osnovnoj školi Lapad 2015. otvorila kabinet Baseline. Iako posao privatnika zahtjeva veliku odgovornost i gotovo svo njezino vrijeme, Ivana se ne kaje jer smatra da na ovaj način puno kvalitetnije radi svoj posao i pruža pomoć onima kojima je ona potrebna. Predstavljamo Vam još jednu uspješnu, mladu Dubrovkinju, koja je u našem Gradu stvorila i život i karijeru. 


komentara  0

Nakon studija vratili ste se u Grad. Jeste li razmišljali o tome da svoj život i karijeru nastavite u Zagrebu ili negdje vani?

Moj povratak u Grad je bila odluka koju sam donijela doslovno preko noći. Nikada nisam mislila da ću se ponovno vratiti u Dubrovnik živjeti budući sam za vrijeme studiranja jako zavoljela Zagreb i sve ono što je za mene predstavljao. U Dubrovnik sam se vratila, rekla bi u „najgore“ doba godine, u siječnju kad je grad pust. Bio je to dosta težak period. Razmišljala sam i o odlasku vani, no na kraju sam se vratila u svoj rodni grad na babinu pastu s pomadorama. Ubrzo sam shvatila da mjesto boravka ne odlučuje o načinu života i zadovoljstvu, nego o meni samoj. Donijela sam odluku da želim biti zadovoljna u svom Gradu, ponovno. Ipak, Zagreb je i dalje dio mene i posjećujem ga barem dva vikenda mjesečno radi stručnog usavršavanja i edukacija. Tako sam pronašla idealnu mjeru.

Uz posao socijalnog pedagoga u školi 2015. pokrenuli ste i Kabinet Baseline i zagazili u „nesigurne“ vode privatnog poduzetništva. Zašto ste se odlučli na taj korak? Smatrate li danas da je to bila dobra odluka? 
 
Napraviti jedan veliki korak i promjenu u svojem životu te uzeti stvar u svoje ruke i donijeti odluku o pokretanju vlastitog privatnog posla nije nimalo lako, pogotovo u Dubrovniku a još k tome ako ste i žena. Trebalo je mnogo truda, odricanja i upornosti, ali želim vjerovati da su se neke stvari jednostavno poklopile. U sustavu radim već 6 godina i vidjela sam da se broj djece s raznim poteškoćama povećava te da ne postoji mjesto gdje će djeca dobiti stručnu podršku, roditelji savjetovanje, a stručnjaci korisne i primjenjive edukacije. Iz te potrebe rodila se ideja i na kraju se razvio Kabinet Baseline, koji je okupio mlade stručnjake edukacijsko-rehabilitacijskih znanosti željnih rada u struci.

Biti privatnik je dosta izazovno jer nema radnog vremena i podrazumijeva se dobra organizacija posla i vremena. Vikende provodim na edukacijama, a radni dan ponekad traje i do 22-23 sata, a često po noći pišem materijale, pripreme, čitam… Zna biti jako naporno no pozitivna lavina koja se pokrenula otkad Kabinet postoji je ono što nam daje vjetar u leđa. Ne postoji ključ uspjeha! Postoji ljubav, želja, volja , snaga i upornost.


Čime se bavi Baseline?

Pokrivamo širok spektar teškoća kod djece – od razvojnih do ponašajnih. Sustav je za nas prespor stoga smo morale pronaći način kako da se pomogne djeci i obiteljima. Poznajući koliko je pojedinim roditeljima teško izdvojiti novac za terapije za dijete, a one su im itekako potrebne, ostvarila sam suradnju s divnim ljudima koji su kao i ja željeli djelovati brzo te smo zajednički osigurali da roditelji slabijeg imovinskog stanja imaju pravo na besplatne ili dijelom subvencionirane terapije. S ponosom mogu reći da mali broj djece koju imamo u tretmanu plaća terapije samostalno.

U ime roditelja i nas iz Baselinea ne mogu naći riječi zahvale za gospođu Sanju Šanje iz Caritasa dubrovačke biskupije te gospara Nikolu Obuljena iz Zaklade Blaga djela koji su pronašli način kako pomoći roditeljima. Također moram istaknuti kako Grad Dubrovnik svim roditeljima koji dolaze k nama isplaćuje jednokratne novčane pomoći. Tako da i oni roditelji koji sami plaćaju račune opet dobiju povrat dijela novca. 

Sada kada se osvrnem na sve odrađeno,  shvaćam koliko je toga napravljeno za djecu i roditelje. Ponosna sam da je Kabinet dobio podršku i licencu Ministarstva socijalne politike i mladih te da smo jedina ustanova ovakvog tipa na području naše županije. A za to je trebalo dobro zasukati rukave.

Biti socijalni pedagog, dječji terapeut i svakodnevno raditi s djecom s raznim teškoćama nije baš lagan posao, kako ste se odlučili za izbor baš tog zanimanja/fakulteta?

Kada vratim film unatrag mislim da sam dosta rano donijela odluku da u budućnosti želim raditi s djecom. Za Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet sam čula pred kraj srednje škole i gledajući program bila sam sigurna da je to ono što želim. Nakon završenog fakulteta kompetentni smo baviti se  prevencijom, detekcijom, dijagnosticiranjem, ranim intervencijama i tretmanom, procesuiranjem i brigom za djecu, mlade i odrasle osobe s rizikom za poremećaje ili s poremećajima u ponašanju, te njihovim socijalnim okruženjem. 

Za dublje upoznati djecu i odrasle osobe bilo mi je potrebno nešto više. Zato sam upisala daljnje edukacije koje su mi dale odgovore zašto se netko ponaša na jedan način, a netko na drugi, kako tko razmišlja, osjeća, gleda na svijet i koji su uzroci svemu tome.

Nakon završenog studija s kojim je stekla zvanje socijalnog pedagoga Ivana  je upisala
psihoterapijsku školu sa željom da postane psihoterapeut. Edukacija za psihoterapeuta traje u pravilu 5 godina, kao još jedan fakultet.

Ima jako puno psihoterapijskih pravaca no ja sam se odlučila za realitetnu terapiju odnosno teoriju izbora. Najkraće rečeno realitetna terapija je metoda savjetovanja kojom ljudima pomažemo uspostaviti kvalitetnije odnose, otkriti djelotvornije načine upravljanja vlastitim životom i rješavanja teškoća. Temeljna je zamisao je da, bez obzira na to što nam se u životu ranije dogodilo, ili što smo činili u prošlosti, u sadašnjosti možemo odabrati ponašanja kojima ćemo bolje nego prije zadovoljavati potrebe i unapređivati kvalitetu življenja.

Ivana trenutno završava četvrtu godinu edukacije, a to joj je omogućilo, da uz tu primarnu psihoterapijsku školu, upiše i dodatnu dvogodišnju specijalizaciju za dječjeg psihoterapeuta. 

Dječjih psihoterapeuta u Hrvatskoj zapravo ima jako malo, a u Dubrovniku sam jedni dječji terapeut igrom. Na razini Hrvatske trek nas je troje s ovom specijalizacijom. Terapija igrom je izvrstan  način rada s djecom jer se koristi prirodan jezik djece a to je igra. Namijenjena je primarno za djecu u dobi od 3. do 12. godine, ali i za djecu starije dobi te za adolescente i odrasle. Odrasli svoje probleme izražavaju razgovorom, a djeca nemaju tako dobre verbalne kapacitete pa svoje probleme pričaju kroz igru. Iako bi djetinjstvo trebalo biti najljepše razdoblje postoje djeca koja se tijekom odrastanja susreću s bolnim osjećajima ljutnje, tuge, strahova i potrebna im je pomoć dječjeg terapeuta. 

Kako se provodi terapija igrom?

Važno je naglasiti da je terapija igrom proces, a ne jednokratni razgovor između djeteta i terapeuta gdje se djetetu „objasni“ da  nije lijepo tući brata ili ne pisati domaći rad. Djeca se ne smiju doživljavati kao „mali odrasli“. Njihov svijet je svijet konkretne realnosti i njihova iskustva su često iskomunicirana kroz igru.

Terapija igrom pomaže djeci da razviju pozitivniju sliku o sebi, preuzmu veću samo-odgovornost, da se više oslanjaju sami na sebe te da više vjeruju sebi. Ovaj pristup je super zato jer uključuje cijelu obitelj u proces, a postoji i filijalna terapija igrom gdje se roditelje podučava kako se igrati s djetetom na terapeutski način te kako to isto primijeniti kod kuće i poboljšati odnose sa svojim djetetom. Ova terapija uključuje i snimanje slobodne igre roditelja i djece, koje onda zajedno gledamo i interpretiramo, što pomaže u unaprjeđenju roditeljskih vještina. Mogu reći da imam najljepši poziv i posao na svijetu u kojem zaista uživam. Okružena igračkama pomažem djeci i roditeljima da otkriju svoje snage te da se bolje povežu.

Što u svom poslu možete izdvojiti kao najteže, a što kao najljepše iskustvo?

Meni osobno najteže pada nerazumijevanje djece i neosjetljivost za njihove probleme ili neznanje. Živimo  u društvu u kojem su psihičke smetnje i mentalne bolesti još uvijek tema o kojima se ne govori, najmlađima među nama ne stiže pomoć, ponekad i zbog toga što njihov najuži obiteljski krug ne prepoznaje da su zbilja u problemu. A jedna velika skupina djece koja pati pritom ostaje nevidljiva, ne čuje ih se i ne shvaća dovoljno ozbiljno iako ona svojim neprimjerenim ponašanjima traže pomoć! Posebno ako se radi o internaliziranim poremećajima u ponašanju kao što su depresivna raspoloženja, povučenost, anksioznost, osjećaj inferiornost, sramežljivost, preosjetljivost i osjećaj somatskih poteškoća.

Najljepše mi je kada vidim napredak kod djece. Sjećam se da mi je jednom jedan roditelj poslao poruku da „kada dođe kod nas osjeti pozitivnu vibru i nakratko zaboravi na sve probleme koje ima“. To je onda to. Tu poruku još i dalje čuvam u svom mobitelu, pa ponekad kada sam umorna i kad mi je dosta svega, pročitam tu poruku, kao podsjetnik da se zbog njih trebamo truditi još više i više.

Imate iskustvo rada s djecom u osnovnoj školi, a pretpostavljam da sada radite i s djecom vrtićke dobi. Smatrate li da je u našim vrtićima i školama zaposleno dovoljno stručnih suradnika i imaju li oni adekvatne uvjete za rad?

Naša zanimanja su deficitarna u cijeloj Hrvatskoj i uvijek nedostaje stručnjaka. No s druge strane problem je zapošljavanja, ne otvaraju se nova radna mjesta,a mladi ljudi koji završe fakultet nemaju priliku raditi u struci. Smatram da je nedovoljan broj stručnjaka počevši od vrtića pa dalje. Osim nedovoljnog broja stručnjaka smatram da nedostaje i kvalitetnog stručnog usavršavanja. Sve kvalitetne i korisne edukacije, osim što su dugotrajne su jako skupe pa ustanove nemaju financijske mogućnosti uložiti u usavršavanje svojih zaposlenika tako da sve ostaje na nama samima - od korištenja dana godišnjeg odmora na usavršavanje pa i do velikih financijskih ulaganja.

Čini mi se da danas u usporedbi s situacijm prije nekih 20-ak godina ima puno više i djece i mladih koji imaju problema u razvoju, što zbog raznih dijagnoza, što zbog socio-emocionalnih poremećaja. Je li to stvarno tako?

Prvenstveno mislim da se o tome puno više priča nego ranije. Iako i dalje nedovoljno, mislim da ta djeca imaju puno više podrške nego ranije. Danas se sve više teži integraciji djece s teškoćama u vrtiće i škole pa su oni i primjetniji jer su među nama. Ranije su djeca s teškoćama išla u posebne ustanove. Još uvijek se nedovoljno priča o mentalnom zdravlju djece i mladih. Djetetovo ponašanje postaje problem kojem se posvećuje pažnja u trenutku kada njegova uža i šira obitelj, odgajatelji, učitelji i ostali uključeni u odgoj, ne mogu više "izaći na kraj" s tim. 

U svojoj praksi, nažalost, susrećem se sa sve većim brojem male djece (4-7) koja imaju neku od teškoća mentalnog zdravlja. Mnogi od njih funkcioniraju dobro u svom okruženju, igraju se i rastu,a istovremeno se osjećaju usamljeno i kao da ih nitko ne razumije u potpunosti. Zato, kada se pojave „zabrinjavajuća“ ponašanja i ako ona traju kroz period od 1do 3 mjeseca, svakako je poželjno obratiti se stručnjaku. 

Mislite li da Dubrovnik mladima pruža dovoljno mogućnosti za poduzetništvo i karijeru, ako ne rade turizmu i srodnim djelatnostima?

Baš zato što se u Dubrovniku dosta ljudi bavi turizmom i srodnim djelatnostima i sve je podređeno turizmu mislim da su nove ideje itekako potrebne i dobrodošle. Ono što vidim kao eventualnu prepreku su jako skupi najmovi i neadekvatni poslovni prostori.

Imate li neku općenitu poruku/savjet za roditelje, pravila kojih se treba držati u odgoju djece?

Svako dijete je različito od drugog djeteta. Ne samo da je svako dijete različito, već svaki od njih u različitim situacijama reagiraju različito. Kako su djeca različita, tako su im potrebne i različite odgojne metode. Ne opterećujte se s drugima, nego se bavite samo svojim djetetom. Važno je znati da odgoj nije skup tehnika nego odnos s djetetom.

Najbolji savjet je upoznati svoje dijete. Tada ćete znati što ga pokreće, što rastužuje, a  što ga veseli. To je jedini model po kojem ćete svoje dijete odgojiti onako kako zapravo želite. I ne sramite se tražiti pomoć, ako vidite da ne možete sami. To ne znači da ste loš roditelj već da činite najbolje za vaše dijete.

Završila bi s jednim slikovitim citatom:

“Prije braka imao sam šest teorija o odgoju djece. Sada imam šestero djece i nijednu teoriju.“

Earl of Rochester


Katarina Fiorović FOTO:Vedran Jerinic





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija