POLITIKA
25.11.2016 u 08:19

RATNI VREMEPLOV: Studeni 1991. – studeni 2016.
Kako je prije 25 godina propao pokušaj uspostavljanja Dubrovačke Republike Aca Apolonija

"U cavtatskom hotelu "Croatia" osnovan je Odbor Pokreta za demilitarizaciju i autonomiju Dubrovačke republike. Okupljenom narodu Cavtata, Konavala, Mlina, Kupara, Dubrovnika i drugih okolnih mjesta, koji je podržao ideju o Dubrovačkoj republici obratio se poznati turistički radnik Aleksandar Apolonio iz Dubrovnika, jedan od inicijatora za osnivanje slobodne Dubrovačke republike".

Napisao: Luko BRAILO


komentara  1

Tako su prije 25 godina, u ovo vrijeme (24., 25. i 26. studenog) s ogromnom dozom neskrivenog zadovoljstva izvještavali brojni srbijanski i crnogorski mediji poručujući svojoj javnosti kako je zapravo samo pitanje trenutka kada će Dubrovnik sa svojom okolicom postati  "autonoman", izdvojiti se iz Hrvatske i potpasti pod zaštitu “susjednih republika (Srbije i Crne Gore) i UN-a”.

U rasvjetljavanju pokušaja uspostavljanja te tvorevine valja se ponajprije vratiti u to ratno doba i promotriti u kakvim se okolnostima odvijala velika podvala tog tzv. izvanstranačkog pokreta koji je uživao iznimnu potporu ondašnje JNA kao i vlasti u Beogradu, Podgorici i Trebinju.

Osnivački skup ‘Odbora Pokreta DR-a’ upriličen je u vrijeme (24. studenoga 1991. godine)  kada je dobar dio juga Hrvatske (Konavle, Primorje, Župa i Rijeka dubrovačka) bio okupiran, Dubrovnik je skoro puna dva mjeseca u potpunoj blokadi i pod opsadom, ‘oslobodilačka’ JNA je prijevarom tijekom pregovora zauzela Mokošicu, obrana Dubrovnika je svedena na potez Hotel Belvedere – Jadranska magistrala – Srđ – Sustjepan. Hrvatska je u to doba u šoku i pod stresom nakon pada Vukovara, rat bjesni na mnogim bojišnicama, što donosi prosinac malo je tko tada mogao predvidjeti.

POKUŠAJ PODVALE: Upravo u takvoj situaciji, iznimno teškoj po cijelu Hrvatsku, a napose za dubrovački kraj, "komandant mesta Cavtata" poručnik Nemanja Kurdulija sa suradnicima u kongresnoj dvorani hotela "Croatia" 24. studenog navečer saziva skup građana koji su, najavljivano je, trebali raspravljati o normalizaciji života u “oslobođenim” Konavlima.

U cavtatske hotele tada se pred agresijom zaklonilo oko tri tisuće Konavljana. Na skup u "Croatiju" došlo je njih malo više od 200, želeći prije svega čuti hoće li i pod kakvim uvjetima moći obići svoje okupirane domove, točnije ono što je dotad od njihovih kuća i imanja ostalo. Dva dana uoči promocije “Pokreta” Cavtat su, prema iskazima svjedoka tih zbivanja pohranjenima u arhivima MUP-a RH, posjetili Aleksandar Apolonio i dr Mitar Čvorović, tadašnji predsjednik poslanika Narodne stranke u Skupštini Crne Gore. Oni su uz pomoć poručnika Kurdulije pozvali i nekoliko Cavtaćana, pojedinačno ih uvjeravajući u nužnost što bržeg uspostavljanja onako zamišljene ‘republike’.  
 

Iako taj prethodni ‘briefing’nije uspio, umjesto službeno najavljenog skupa o normalizaciji života, u hotelu "Croatia" se praćen s 30-tak novinara iz Beograda, Podgorice i Novog Sada pompozno pojavljuje dugogodišnji dubrovački javni tužitelj Aleksandar Apolonio. Uz potporu predstavnika JNA i dra Čvorovića – Apolonio s Ivom Langom promovira osnivanje ‘Pokreta’.

Napominje kako JNA „narodu garantira punu slobodu življenja“, a ondašnju hrvatsku vlast naziva "fašističkom i ustaškom". O JNA koja je do tada razorila, opljačkala i spalila dobar dio dubrovačkog kraja, uvodeći pritom i okupacijske „komande mesta“, ‘knez’ Apolonio govori biranim riječima ističući kako se i najviši armijski oficiri zauzimaju za stvaranje "demilitarizirane i autonomne Dubrovačke republike".

„SVESVJETSKA“ POTPORA: Tadašnji najviše rangirani oficiri JNA na dubrovačkom području su kasniji haški osuđenici general Pavle Strugar kao i admiral Miodrag Jokić, zapovjednici tzv. II Operativne grupe JNA za dubrovačko-hercegovačko ratište i Vojno-pomorskog sektora Boka. Za njih obojicu ICTY, uz ostalo, navodi da su sudjelovali u izvršenju ratnih nedjela “s ciljem osiguranja kontrole nad onim dijelovima Hrvatske za koje je postojala namjera da budu uključeni u tzv. Dubrovačku republiku”. Ili još preciznije:”Cilj JNA, srpske i crnogorske vlade bio je da izdvoji tu oblast iz Hrvatske i pripoje je Srbiji/Crnoj Gori i drugim oblastima nad kojima je namjeravano uspostavljanje srpske kontrole u Hrvatskoj i BiH”, stoji u potvrđenoj haaškoj optužnici za Strugara i Jokića. 

- Dubrovčani oduševljeno dočekali ideju o stvaranju Republike, javljali su tada srbijanski i crnogorski mediji. Svima onima koji su rođeni i žive u Dubrovniku ili široj dubrovačkoj regiji te bilo gdje u svijetu, čitavoj svjetskoj zajednici: s ponosom i zadovoljstvom obavještavamo vas da se „Dubrovačka republika zasniva na konstitutivnom zakonu (ustavu) kao autonomna i demilitarizirana zajednica svog stanovništva šire dubrovačke regije s namjerom da bude konstitituvni dio Republike Jugoslavije“, kliktali su potom republikanci, a proglase tzv. Privremenog Malog vijeća Dubrovačke republike, odnosno 'vlade DR-a' potpisivao je Aleksandar Apolonio.

Unatoč tim i sličnim odaslanim porukama nakon skupa u "Croatiji", do početka 1992. godine u Apolonijevu "Odboru Pokreta" od projektiranih 11 članova ostali su on, Ivo Lang (umirovljeni oficir JNA koji je tada živio u Cavtatu), Blažo Zlopaša, Uglješa Jović i dubrovački poduzetnik, soboslikar Mirko Vujačić, kolokvijalno poznat kao „jajar“.

Nakon tih politikantsko-medijskih manipulacija s osnivanjem DR-a Apolonio, Lang, Vujačić ... šire svoje ideje na tada okupiranim dijelovima dubrovačke općine ( Cavtat, Mokošica, Kupari, Zaton ...), a održavaju i tribine po Boki Kotorskoj, Trebinju, Beogradu i Novom Sadu.

Propagandom impregniranoj javnosti Srbije i Crne Gore, te istočne Hercegovine pritom objašnjavaju kako njihovu ideju o Dubrovačkoj republici navodno podržavaju lord Carrington, Hans van der Broek, Peres de Cuellar, Warren Zimmermann, Bernard Kouschner ... 

Uz tu tobožnju svesvjetsku potporu ‘knez’ i njegovi sljedbenici početkom 1992. godine distribuiraju i tzv. Deklaraciju privremenog "Malog vijeća DR-a" u kojoj se objašnjava republikanska ideja. "Dubrovnik svoj život mora stvarati sa svojim zaleđem, to je prirodna neminovnost", isticali su krijući se iza eufemizama o "autonomnoj i demilitariziranoj zajednici svog stanovništva šire dubrovačke regije".

Ne treba biti odviše politički vidovit pa zaključiti kako se iza "šire dubrovačke regije" zapravo nevješto skrivao pokušaj pripajanja Dubrovnika tobožnjoj jugoslavenskoj, odnosno tada projektiranoj velikosrpskoj državnoj tvorevini. Budući da su te rabote ‘kneza’ Apolonija i njegovih sudrugova prepoznate i da širenje ‘pokreta’ nije uspijevalo, iako je u to doba imao snažnu medijsku potporu iz Beograda, Podgorice i Novog Sada, početkom 1992. godine na inicijativu admirala Jokića diljem okupiranog područja osnivaju se tzv. Organi za civilne poslove koji postaju i političko-vojna središta za promicanje republikanskih ideja.

KOS-ove IGRE: Tim se 'civilnim' poslovima, unatoč međunarodnom priznanju Hrvatske od 15. siječnja 1992.godine, predano bave i oficiri KOS-a, tada angažirani na okupiranom dubrovačkom području, poput kapetana bojnog broda Ljubiše Beare. On je nakon službe u VPO Split dospio u Vojno pomorski sektor Boka pod Jokićevo zapovjedništvo. U jesen 1992. godine pridružio se Vojsci bosanskih Srba, a beogradske vlasti su ga kasnije ‘dobrovoljno’ izručile Haagu zbog njegova udjela u ratnim zločinima počinjenim u Srebrenici. Promičući potrebu ustanovljavanja DR-a Beari pomažu i pukovnik Uglješa Tomović, kao i potpukovnik Danilo Purlija, KOS-ovci koji su do raspada bivše SFRJ često "gostovali" u Vojno ugostiteljskoj ustanovi Kupari.

Međutim, ni ti veliki napori koji su rezultirali tiskanjem jedinog broja lista “Dubrovačka republika” (svibanj ’92) - Apoloniju i njegovim sljedbenicima nisu donijeli posebnih učinaka na jugu Hrvatske u zaživljavanju ideje o stvaranju "autonomne zajednice".

Razumljivo:ljudi u Konavlima, Primorju, Rijeci i Župi, pa i u samom Gradu, koje se pokušavalo vrbovati za ustanovljavanje onakve ‘republike’ - prepoznali su grubi pokušaj  kvislinške podvale u najtežim vremenima za Hrvatsku i dubrovački kraj. Riskirajući i vlastitu sigurnost u tim danima odbili su te ‘ponude’ koje su, uz vlasti u Beogradu, Podgorici i Trebinju, sponzorirali jugovojska i podržavali likovi poput, primjerice, Vuka Draškovića, Vojislava Šešelja, Mirka Jovića, Željka Ražnatovića – Arkana, Božidara Vučurevića, dra Novaka Kilibarde, generala i admirala: Milana Pujića, Pavla Strugara, Radomira Damjanovića, Miodraga Jokića… akademika SANU-a Veselina Đuretića, Vladimira Strugara, Miroslava Pantića ...   

IRONIČNI BUMERANG: ‘Knez’ Aleksandar rođen je u Kamenarima, u Boki kotorskoj 1917. godine, majka Marica i otac Virgilio (Istranin iz Pirana) pa otud i prezime Apolonio. U Dubrovnik stiže 1941. godine kao ugledni SKOJ-evac, a nakon II svjetskog rata, kratko boravi u Istri i Osijeku. Godine 1952. vraća se u Dubrovnik gdje živi i radi (diplomirani pravnik) sve do umirovljenja 1987. godine. U tom je razdoblju Apolonio redovito bio u vrhu dubrovačkog pravosuđa, među ostalim, godinama je obnašao dužnost javnog tužitelja.

Na toj je dužnosti 1980. godine - koje li ironije –  upravo ovdašnje Tužiteljstvo pod Apolonijevim vodstvom protiv obrtnika Zvonimira Kisića pokrenulo sudski postupak koji je za dubrovačkog pekara završen višegodišnjom zatvorskom kaznom. I to zato što je Kisić, "zagovarao i letcima promicao restauraciju Dubrovačke republike rušeći tako ustavni poredak SFRJ”, izričito je naveo u spomenutoj optužnici Apolonio.  

Uz pravosuđe Apolonio je cijeli život bio aktivan i u turizmu, pa je bio i dubrovačkim predstavnikom u nekadašnjem Turističkom savezu Jugoslavije. Dubrovnik je napustio u ljeto 1991. godine uoči napada na jug Hrvatske.

Nakon rata Apolonio je živio na relaciji Herceg Novi – Novi Sad – Beograd. Vojni sud sa sjedištem u Splitu ga je, poslije završetka ratnih operacija na dubrovačkom području 1992. godine, u odsutnosti osudio na 12 godina zatvora. Tuđmanovim zakonom o oprostu ratnih nedjela iz studenoga 1996. godine Apolonio je aboliran, ali i nakon toga više nikad nije posjetio Dubrovnik. Srpska Vikipedija ga, među ostalim, opisuje kao „prvog premijera samoproglašene obnovljene Dubrovačke republike“, čiji je „mandat trajao od 24.11.1991. do 4.05.1992. godine“. 
Umro je 2001. godine u Beogradu, sahranjen je u rodnim Kamenarima, nedaleko od Herceg Novog.







KOMENTARI / Komentiraj
   
   

štufsvega 26.11.16 u 18:57
Apolonio je bio poznati srbo-udbaški pokvareni gad, naravno s največim položajem u DU. To je bilo planirano već davno prije rata, toliko o pokvarenosti dragih "komšija".





Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija