LIFESTYLE
07.05.2014 u 14:45

22 godine od potonuća "Aurore"
Fotograf tragedije "Aurore" Darko Vrbica: buljio sam kroz prozor kao u neki nestvarni film, dok nisam čuo zapomaganje žene da su joj djeca ostala na brodu. Tada sam prestao snimati....

Tragedija "Aurore" broda koji je u ratnom vremenu povezivao Grad i Konavle, kojim su putovali ljudi i roba, poruke, skrivena pisma i fotografije, jedan je od najbolnijih trenutaka dubrovačkog Domovinskog rata. Od 96 putnika i članova posade, u sudaru s brodom "Ilirija" smrtno je stradalo desetoro ljudi, među njima 3-oje maloljetne djece. Prošle su 22 godine, fotograf i svjedok tragedije, Darko Vrbica želio bi i danas da nije bio u blizini "Aurore". Bio je to "test" koji ga je uvjerio da ne može svjedočiti ljudskoj boli i patnji. Mogao je snimati do trenutka koji ga je "osvjestio" i "prizvao" mu razmjere tragedije kojoj je svjedočio - do trenutka kada su na brod izvukli majku koja je udarala glavom od pod i vikala kako su joj na "Aurori" ostala djeca...


komentara  0

- Te ružne 1992. godine po povratku iz Zagreba gdje sam bio u posjeti svojoj sadašnjoj supruzi koja je još bila na fakultetu, i gdje sam kupio novi Vivitar zoom objektiv za svoj Nikon, ukrcao sam se na tu nesretnu Iliriju. Uvijek volim izići što prije te sam tako stajao uz jedan "kontrafunjestrin" (mali okrugli brodski prozorčić) koji je srećom ili nesrećom bio otvoren. Inače, skoro nikada nisu. Znam da sam sa svih strana bio okružen nekakvim "bagajima" tako da se nisam mogao skoro niti pomaknuti. Kroz prozor sam promatrao "Auroru" koja nam se priključila negdje kod Dakse i plovila paralelno uz nas sve do negdje malo prije Orsana. Tu je "Ilirija" dosta usporila, a "Aurora" promakla iz mog vidokruga.

Iz sreće zbog skorog pristajanja i što ne čujem zvuke granata odjednom me prenuo povik: Udarili smo je!!! "Ilirija" je naglo zašijala tako da se cijela zatresla i potom ugasila motor. Nakon par sekundi "moj" prozorčić je naišao na prizor koji mi se učinio potpuno irealnim: "Aurora" već trećinom pod morem, ljudi vrište, zrak iz trupa pravi pjeneće virove. Aparat mi je visio oko vrata a ja sam buljio kroz taj okrugli televizor kao da gledam neki film. Nakon par trenutaka mozak mi je obradio informacije koje su se pokazale krivima: lijepo toplo vrijeme, blizina obale, mali brodić polako tone...svi smo mi domaći dobri plivači...nije neka tragedija...hajde, snimaj... Nakon nekog vremena na "Iliriju" su izvukli ženu koja je počela lupati glavom o pod i vrištati da su joj djeca ostala u "Aurori". U tom sam trenutku prestao snimati. Iskrcao sam se u šoku i sa osjećajem krivice – prisjeća se potonuća "Aurore" fotograf Darko Vrbica čije su fotografije te užasne tragedije koja se dogodila u Gružu, nedaleko od obale, prije 22 godine izazivale suze i očaj, te vapaje – zašto i ovo, u ratnim strahotama ispunjenom vremenu? Tako je i danas i bit će uvijek  -  ne može se ostati ravnodušnim na toliku bol i patnju civilnog stanovništva u dramatici rata.

Fotografije tragedije "Aurore" objavljene su u tadašnjim brojnim novinama, časopisima, stranom tisku, svjedočile su jedan užasni trenutak dubrovačkog rata. Nikada Darku Vrbici nije palo na pamet za te objave tražiti ikakvu naknadu. Nakon što je "prebolio" osjećaj krivice koja ga je bila obuzela, danas, nakon 22 godine, kako gleda na to?  

- Snimanje tih fotografija bilo je svojevrsni test za mene kao fotografa. To užasno iskustvo mi je jasno dalo do znanja da nisam fotograf tog tipa, te su svi moji kasniji radovi vezani uz turističku tematiku. Biti na "Iliriji" u tom trenutku, s aparatom oko vrata i snimiti tragediju "Aurore" je bila jedna okrutna slučajnost i bio bih najsretniji da nisam bio ni blizu.

Ali, fotografija zapravo zauvijek ostaje svjedočanstvo vremena, a da nema ljudi koji uhite momente, bi li povijest ipak ostala siromašnija?

- Što se tiče mog stava prema fotografiji kao povijesnom dokumentu...smatram da tragedije ne trebaju takvu dokumentaciju, ali je nažalost u medijima takva tematika najtraženija. Svjedoci smo razvoja digitalne tehnologije gdje neka kamera uvijek pokriva neki događaj pa na internetu imamo svakakvih "povijesnih" dokumenata od smiješnih nezgoda do stravičnih katastrofa i to bez ikakvog filtera. Dnevno smo zasuti tisućama informacija iz cijelog svijeta, većinom ružnih. Događa li se paralelno i nešto lijepo? Stječe se dojam da je svijet sve gori i gori. Nažalost, lijepa vijest nikoga ne zanima.

Fotografije ove tragedije su, usprkos različitim osobnim osjećajima koje ste imali, ipak skrenule pažnju na Vas kao fotografa.
- Možda je to istina, ali ne smatram fotografije "Aurore" ni slučajno svojim vrhuncem. One su produkt situacije "na pravom mjestu u pravo vrijeme" koju tajno priželjkuje vjerojatno svaki fotoreporter u svijetu, a malo kome se to i ostvari. Ja sam baš zbog tog iskustva pobjegao iz fotonovinarstva. Jedno kratko vrijeme nakon toga sam čak radio u "Dubrovačkom vjesniku" kao fotograf, ali nisam dugo izdržao.

Koja tematika Vas najviše intrigira?
- Najviše se bavim panoramskom turističkom fotografijom i to najčešće primijenjenom kako bih iste mogao koristiti kao podloge za plakate, letke, naslovnice, brošure i sl. koje dizajniram.

Otkud ljubav prema fotografiji i likovnom izražavanju?
- Moj djed je bio akademski slikar Ferdinand Drabek i od malih nogu sam bio u kontaktu sa svijetom umjetnosti, a i naslijedio sam, tako su mi barem govorili, tu njegovu umjetničku crtu. Djed je, iako rođeni Čeh, pedesetih kupio ruševinu u uvali Ploče na Kalamoti i uredio je u svoj ljetni, kasnije skoro cjelogodišnji atelje. Naravno da smo svi mi unuci cijela ljeta provodili tamo. Djed je imao i lijepu malu drvenu ribaricu tako da sam, otkad pamtim, vezan uz more i sve što je povezano s morem. Fotografija me je privukla sasvim slučajno i na tome moram zahvaliti svome dvije i pol godine starijem bratu koji je dobio na poklon fotoaparat (ruski LOMO SMENA 8M) i pribor za razvijanje C/B fotografija. To nas je držalo neko vrijeme, da bi se tijekom srednje škole ta "strast" izgubila i mene odvukla u "muzičke" vode tj. rock&roll, kupujem električnu gitaru i pojačalo te mi je to do fakulteta bio glavni hobi. Kako me klasična Akademija nikada nije privlačila odlučujem se na studij Primijenjene umjetnosti. Moja prva želja bila je industrijski dizajn jer sam uvijek volio crtati automobile, brodove...ali na svu sreću shvatio sam da od te struke u Dubrovniku nema kruha.

Znači li to da niste mogli zamisliti život nigdje drugdje?
- Apsolutno, zato sam to i naglasio. Ne bih mogao živjeti nigdje drugdje. Upisao sam grafički dizajn iako u to vrijeme ni to baš nije bila prepoznata struka. Istom su se do tada bavili akademski slikari i arhitekti. Na mom fakultetu je bila obavezna i fotografija, naravno govorimo o analognoj, tako da sam u istu uletio pod obavezno, da bih je ubrzo počeo obožavati. Naročito nakon što nam je jednu godinu predavao gost-profesor iz SAD-a, poznati fotografski pedagog Ron Zak koji je s nama nesebično podijelio svo svoje znanje, a i opremu u koju smo tada gledali kao u svjetsko čudo (polaroid back, bljeskalice sa senzorima, digitalni svjetlomjeri, Hasselblad kamera sa nebrojeno objektiva...)Budući mi je glavni kolegij bio "plakat i grafičke komunikacije" odlučujem magistrirati (zadnje dvije godine od pet) kombinirajući ga s kolegijem "primijenjena fotografija" te za završni rad odabirem temu "Foto-plakat" kojom i magistriram.

U bogatom umjetničkom opusu Darka Vrbice, fotografije potonuća "Aurore" koje se danas nalaze u Muzeju suvremene povijesti i Pomorskog muzeja u Dubrovniku, pokazale su mu kojim putem ne može, odnosno ne želi razvijati svoju karijeru. No, brojne su iza njega fotografije u knjigama i monografijama, katalozima, doktorskim radovima i u europskim projektima. Vrbica je i autor brojnih vizualnih identiteta, logotipa, naslovnica za knjige, autorskih plakata, brošura, letaka, suradnik je brojnih tvrtki. Nakon stjecanja diplome "diplomirani slikar - grafičar", Vrbica se vratio u svoj rodni grad i počeo samostalno raditi u struci. Član je HDLU-a i HZSU-a (Hrvatska zajednica slobodnih umjetnika) te se profesionalno bavi grafičkim dizajnom i fotografijom. Povremeno od 2007. - 2013. radio je kao gost-profesor i predavao je fotografiju na Univerzitetu u Dubrovniku.


Lidija CRNČEVIĆ





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija