PUT OKO SVIJETA
28.09.2019 u 09:31

PUTOPIS/ Iran! Pa tko "normalan" tamo ide?!

Krenimo od početka... Kako nekome objasniti da želiš ići u Iran kad čuješ po medijima sve što se tamo događa? Da imam neko logično objašnjenje, pa i nemam baš. Nemam ga ni inače za putovanja niti ekspedicije... nekako se lokacija sama nametne... neki detalj, neki lijepi putopis, neka lijepa slika brda na koje želim ići... tako je bilo i ovaj put... - napisala Jovanka Cvetinović.


komentara  0

Bez imalo razmišljanja sam se prijavila na ekspediciju Damavand. Nekako sam i ovaj put vjerovala 100% ekipi iz Extreme summit teama (agencija koja organizira ekspedicije i s kojima sam godinu prije osvojila najviši vrh Europe – Elbrus).

Sa mnom je ovaj put išao Albert Gregov - Grumf (inače Grunf). Moj prijatelj i kolega planinar. Godinu prije sam u Rusiju išla sama pa sam bila jako sretna što je Grunf ovaj put bio sa mnom. Inače nas je bilo nekoliko iz Hrvatske, ali planinari su takav tip ljudi da brzo prihvaćamo jedni druge i živimo i dišemo taj period kao jedno što je skoro pa najvažnije za uspjeh ekspedicije.

Samo par riječi o mom partneru u ovoj avanturi, dogovor je išao lagano, na jednom od izleta par mjeseci prije, sve skupa smo razmijenili 10-ak poruka par dana prije samog pokreta. Grunf hvala što nisi kompliciran i što si super suputnik.

Inače jedina komplikacija prije i tijekom samog putovanja su naši bližnji koji su blago rečeno paničarili s obzirom na sve što se čita po medijima vezano za Iran.

I eto nas, aerodrom - mjesto gdje počinje i završava većina avantura. Nas 12 veličanstvenih, neki se znamo s prošlih ekspedicija neki se vidimo prvi put. Super je taj trenutak kad još nemaš pojma koliko će nas iduća 2 tjedna povezati.

Atmosfera je super, svi smo potpuno različiti i što se karaktera i dobi tiče ali imamo zajedničku strast i to je dovoljno da kliknemo na prvu. Inače najljepši dio ekspedicija su mi ljudi i njihova iskustva. Onako dok sjediš negdje navečer prije spavanja i krene priča gdje je tko bio, što je vidio a srce ne može biti punije što imaš privilegiju sve to dijeliti s takvim ljudima.

Vratimo se aerodromu, let od Beograda do Istanbula prošao u zafrkanciji... Dalje idemo iz Istanbula prema Teheranu. Slijećemo, na aerodromu nas dočekuje vodička Atena, mlada lijepa žena (inače žene su im jako lijepe) vodi nas da promijenimo odmah na aerodromu novce i za par trenutaka postajemo milijunaši. Za 100 eura se dobije malo više od 12 milijuna riala, dovoljno da bez problema preživite 10ak dana uz sve obroke, poklone i ostalo.

Smještamo se u hotel i krećemo u obilazak Teherana. Za početak Sveučilište u Teheranu - Danešgah-e Tehran, to je najstarije i jedno od najprestižnijih sveučilište u Iranu s najvećom bibliotekom u toj zemlji, u Iranu se popularno zove “Majka iranskih sveučilišta“, inače sve ulice oko sveučilišta su prepune knjižara, na stotine izloga prepunih knjiga.

U istoj ulici stajemo i na kavu i kolače jer je našem kolegi Senadu rođendan, od uzbuđenja zbog putovanja je skroz zaboravio na to.

Jedna od predivnih stvari koje doživite odmah na dolasku su prolaznici koji vam usputno govore „Welcome to Iran“ i pitaju vas treba li vam pomoć. Jedna od definitivno najgostoljubljivijih zemalja u kojoj sam bila. Iza ture uz priču s Petrom (moja cimerica i super cura zmaj iz Splita) dogovaramo se s još par ljudi idemo još vidjeti Golestansku palaču.

Bivša kraljevska palača Kadžarskog Carstva i jedan od najstarijih povijesnih spomenika u Teheranu. Pripada skupini kraljevskih zgrada koje su nekada bile zatvorene zemljanim zidom povijesne teheranske citadele. Kao raskošno remek-djelo kadžarskog razdoblja upisana je na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji 2013. godine.

Inače u Teheranu je obavezno da žena nosi hidžab (marama na glavi), duge rukave i da su joj obline pokrivene. Prvi dan je bilo malo čudno ali navikle smo se brzo. Čak nam nisu smetali ni vrućina i suhi zrak.



Još jedna od stvari na koje se brzo navikneš je promet. Na prvu izgleda kao da je kaos u prometu ali zapravo unatoč tome što nema baš puno zebri, semafora i ostalih znakova funkcionira sasvim ok. Nema nervoze, dernjave, rijetko se trubi i u cijelom našem boravku nismo vidjeli niti jednu prometnu nesreću.  Za pješake je najbolja taktika ili pratiti lokalca koji prelazi ili jednom kad odlučno kreneš prelaziti ne vraćati se nazad.

Prvi dan smo doznali da Facebook ne radi, također i naši portali, Viber i WhatsApp rade. Nije moguće ni korištenje naših bankovnih kartica, postoje njihove kartice na koje možemo uplatiti novce i onda ih normalno koristiti. Navečer idemo na večeru u predivno uređeni tradicionalni restoran. Inače strop osim što je predivno uređen svodovi su tu i radi bolje akustike.
Usluga je dosta spora, kao što bi u Africi rekli pole pole (polako, polako), e pa ovdje je baš tako .

Idući dan se hvatamo onoga zbog čega smo zapravo tu došli i krećemo na aklimatizaciju, prvotni plan je bio uspon na Točal (3957 mnv), prvo žičarom dio puta a ostalo pješke, s obzirom na to da je žičara baš taj dan imala servis krenuli smo pješke do 3000 mnv. Laganim tempom hodali smo prema vrhu (lagani hod je jako bitan za dobru aklimatizaciju), cijelim putem zafrkancija.
Na vrhu slikavanje, zastave većine nogometnih klubova na slikama i polako krećemo nazad. Negdje na sredini puta dolazimo do malog odmorišta  gdje kolega kupuje hladnu lubenicu  i nakon umora i vrućine to je najbolje što nam se moglo dogoditi.

Nakon povratka u hotel muški dio ekipe je pošao na bazen i u saunu. Petra i ja smo također naivno krenule ali u našem hotelu to nije dopušteno za žene, momak koji radi na bazenu zamalo je polomio noge trčeći prema nama da nas spriječi da uđemo. Inače postoje mjesta koja dopuštaju te stvari ženama.

Dan iza krećemo prema Poluru, treba nam nekih 3 sata otprilike. To je točka odkud prvi put vidimo Damavand, planina koja će nam biti dom idućih par dana. Uzimamo sve dozvole potrebne za uspon, slikavamo se s njihovim predsjednikom planinarskog saveza i krećemo.

Od Polura idemo đipovima do Goosfand Sara (3040mnv). Krećemo na uspon do doma Bergah na 4250 mnv. Sa sobom ostavljamo stvari osnovne koje nam trebaju za sam uspon a ostalo smo stavili na mule koje to iznose do doma. Inače znaju svi da sam veliki ljubitelj životinja i da sam jako bila skeptična radi tih mula, ali iskreno jako se dobro brinu za životinje.

Popodne dolazimo u dom, visina čini svoje. Glava boli. Dom je dosta dobro opremljen. Pojedemo i idemo na spavanje, nije ostalo snage za ništa više od toga.

Ujutro idemo na aklimatizaciju do nekih 4900 mnv. Ekipa je još uvijek jako dobro raspoložena, neki su umorni, neki se malo bore s visinom ali sve u svemu dobro se držimo. U popodnevnim satima se vraćamo u dom, jedemo, pričamo s ostatkom ekipe. U dom stane oko 150 ljudi, ispred doma ima dosta šatora, vjerujem da u njima ima još 100 ako ne i više. Ekipa koju srećemo na samom usponu je kao i ostatak Iranaca jako ljubazna, pitaju nas kako smo, otkud smo (odmah se sjete gdje je Hrvatska kad im spomeneš Branka Ivankovića) i zažele nam sreću.

Odmaramo i pripremamo se na rano spavanje. Završni usponi na većini ekspedicija počinju jako rano, u našem slučaju oko 3 ujutro. Većinom se pokušavamo prisiliti da rano legnemo i štedimo energiju ali rijetko kad to uspije. Teško je spavati od uzbuđenja.

Oko 2h se dižemo, spremamo se, jedemo i krećemo. Vani je mrkli mrak, u mraku vidimo svjetla čeonih lampi od ekipe koja je krenula prije nas. Puše vjetar i jako je hladno.

U ovakvim trenucima samo razmišljaš kako treba izdržati još par sati i sunce će izaći. Dolazimo do nekih 4900 mnv i ja odlučujem odustati, jednostavno mi je počelo biti prenaporno i znam da neću izdržati do vrha i nazad. Na usponima treba zapamtiti da je vrh samo prva polovica puta, treba se i vratiti. Vodič me moli da nastavim i obećava da neće pričati više viceve ali jednostavno je pametnije odustati. Nastavljam do 5000 mnv. Opraštam se s ekipom, suza pada niz obraz, čvrsti zagrljaj od kolega i polako nazad. U isto vrijeme se vraća i jedan Iranac. Pratimo se cijelim putem do doma. Ne pričamo puno, stajemo na istim mjestima i kao pravi planinari pazimo jedno na drugo, opet se vraćamo na temu ljubaznih Iranaca koje srećemo cijelim putem i koji provjeravaju jesmo li dobro,i dalje svi pitaju otkud sam, ja i dalje ponavljam Branko Ivanković i u tom ritmu dolazim do doma.

 

U domu me čeka kolegica Senada, jedna divna brižna žena. Ušuškala me, donosi juhu i čaj i brine se za mene dok čekamo ostatak ekipe.

Negdje oko 5h dok sam ja došla sebi se i ostali spuštaju. Ponos i sreća do neba. Uspio je i Grunf .

Svi mirišu na sumpor kojega je tona na samom  vrhu.  Nakon što su se odmorili većina ekipe dolazi u našu sobu, nazvali smo je naših 6 kvadrata sreće puna soba veselja.

Sutra ujutro se pakiramo i krećemo prema Gusfand Sari gdje nas čekaju đipovi za dalje. U našem disko đipu vozač pušta neku modernu Iransku muziku, otvaramo prozore, osjećamo vrući zrak, vozi nas nekim prečicama i sreći nema kraja. Senad snima mjesta kraj kojih prolazimo, pa ponavlja snimke, uvjerava nas da je stručnjak haha i vožnja proleti brzinom svjetlosti. Odmah su se počeli kovati planovi kako ćemo se jednom vratiti.

Dolazimo do Polura i krećemo prema Teheranu. Stižemo u hotel, cijeli prljavi od  prašine. Naravno muški dio ekipe već po običaju ide na bazen. Petra i ja ovaj put ni ne pokušavamo.

Ovu večer idemo na Tabijat most (Prirodni most). Funkcija mosta je povezivanje dvaju zelenih površina − Parka vode i vatre (perz. Bustan-e Ab va Ataš) na zapadu odnosno Park-šume Talekani na istoku. Most Tabijat sastoji se od tri etaže povezane stubištima i rampama:

1. Donja etaža sastoji se od restorana, kafića i drugih ugostiteljskih objekata.

2. Međuetaža je namijenjena prvenstveno prometu pješaka, biciklista, skejtera i turističkih kočija.

3. Gornja etaža ima funkciju vidikovca na dva susjedne parkovne površine i planinu Alborz.

Konstrukcija asimetričnog mosta inspirirana je prirodom i tri rešetkasta pilona oblikovana su kao krošnje, dok se funkcionalno slijedi tradicionalna iranska arhitektura u kojoj mostovi nisu isključivo prometnog karaktera već i mjesto odmaranja i razonode. Pješačka staza vijuga ukupnom duljinom od 300 m, približna visina troetažnog mosta je 50 m, širina do 30 m, a najveći raspon oko 90 m. To je mjesto prave sreće, mjesto puno obitelji s malom djecom. Sjede po podu i pričaju i druže se. Blizu mosta su fontane kroz koje djeca prolaze i igraju se. Djeca su jako mirna, nema plača nego samo smijeh i veselje. Na istom području se nalazi i ogromni Juice land, mjesto gdje se poslužuju prirodni sokovi kakve god poželiš. Tijekom šetnje nailazimo na sladoled kakav smo mi imali blizu place u Gružu prije nekih 20 godina. Vraća u djetinjstvo i naravno cijela ga ekipa kupuje. Zafrkanciji nema kraja. 

Za sutra smo organizirali još jednu turu po Teheranu, šteta je ne pogledati što više kad smo tu.
Krećemo ranije ujutro na turu, s nama je opet naša draga i lijepa vodička.

Posjećujemo Sa'dabad Complex, Niavaran Palace Complex i nekima najzabavniji dio Bazar (teheranska tržnica). Što se tiče cjenkanja to baš i ne prolazi u Teheranu, rijetkima iz naše ekipe je uspjelo. Tržnica predivno miriše, jako puno začina, voća, povrća ... U planu je bio i arheološki muzej ali s obzirom na to da smo polako počeli padati s noga odustali smo od toga i sjeli u jedan od vrtova unutar palače na kavu. Predivno mjesto.

Došao je i dan povratka doma. Spakirani smo i pomalo svi tužni. Jedno od putovanja kad nisam baš tako lako htjela doma, ma da je bilo još samo par dana još ostati.

Planina i putovanje vas puno toga nauči, prije svega kako biti čovjek, kako se brinuti za drugoga pogotovo u uvjetima gdje ti je i samome teško.

Ne mogu reći da sam se s ovoga puta vratila puno bolja, ali svakako bogatija, s 10 novih genijalnih ljudi u svom životu i s razbijenom jednom predrasudom. Nije sve što vidimo na TV i pročitamo u novinama onako kako je u stvarnosti, nema sumnje da u Iranu ima stvari koje nisu dobre ali kao i svugdje ima onih koje su predivne i od kojih možemo puno naučiti.

Kad me netko pita zašto ovo radim, nemam ni za to neko logično objašnjenje, prije svega ovo nije nešto najlakše sto možete raditi u životu pogotovo radi užitka, drugo sto i financijski dosta košta ali kad se sve zbroji ono sto čujete od ljudi koje upoznate je neprocjenjivo. Također to radim zbog svih ovih ljudi koji kad se raspadneš na tisuću komadića u trenutku odustajanja te tako čvrsto zagrle da se svi komadići opet spoje ❤

U avionu i dalje sreća, na aerodromu još nismo spremni oprostiti se pa pijemo kavu.

Sutradan nakon buđenja nalazimo se Grunf i, Petra , Senad i ja na kavi. Tako euforičnima nam padaju svakakve ideje na pamet pa i ona da idemo na Aconcaguu što i potvrđujemo Extreme summit teamu u roku par minuta. Iduća naša avantura počinje 30.01.2020.

Stay tuned. 






KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne
dublin_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      09|11|19 u 13:04
PUTOPIS: Posjetila sam Dublin, ali se ne bih tamo preselila
cruise077
PUT OKO SVIJETA
0      03|11|19 u 21:58
PUTOPIS: za kapetanovim stolom na kruzeru "Anthem of the Seas"
MAROKO_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      27|10|19 u 08:15
Tina i Ivana su putovale u Maroko i savjetuju: dobro se pripremite!
risnjak_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      26|10|19 u 08:16
PUTOPIS: Što znači kad vas u Gorskom kotaru ujutro pitaju jeste li oprali zube?
ibiza_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      19|10|19 u 09:38
PUTOPIS: Ibiza - otok s najviše propuštenih letova






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija