PUT OKO SVIJETA
23.06.2019 u 17:41

PUTOPIS/ “Tovarić gre“: Dubrovnik – Blidinje

„Ma gdje ćete s motorom tako daleko???“
„Na Blidinje? Pa ljeto je!“
Svako dobro putovanje započinje s nevjericom i iskazivanjem zabrinutosti obitelji i prijatelja. Da, ljeto je. Da, park prirode Blidinje tradicionalna je destinacija Dubrovčana za skijanje. Zimi. Ali to ne znači da nakon zimskog perioda prestaje postojati, dapače, upravo tad iskazuje svu ljepotu jednog parka prirode.
U potrazi za mirom i čistim zrakom, bježeći od gužve, buke, zagađenja i negativne energije jedne uspješne dubrovačke ljetne sezone, odlučili smo vikend iskoristiti za posjet Jablanici i Blidinju. 

napisala: Petra Marčinko


komentara  0

Plan puta bio je izuzetno jednostavan i spontan i kada bismo ga sumirali, izgleda bi na kraju ovako: Dubrovnik – Slano – Hutovo blato – Mostar – Jablanica – Blidinje – Posušje – Ljubuški - Dubrovnik. Oko 500 kilometara u totalu, tijekom dva dana.

Ova duljina puta bila je nešto dulja od naših standardnih ruta s motorom (za ljubitelje dvokotača model u pitanju je Yamaha XT660X) , pa je, osim finalne destinacije i psihoterapije, bila idealna da isprobamo kako se glavni akter ove priče, naš tovarić, snalazi na dulje staze i sa svojom novom putnom opremom na sebi. A mi smo morali također isprobati naše kapacitete donjeg dijela na duže staze. Ako me shvaćate.

Nakon što smo (ja) uspješno prespavali dogovoreno vrijeme polaska, natovarili našeg tovarića za putovanje, uputili smo se u najgorim mogućim prometnim satima jednog Dubrovnika u subotu ujutro. Putovanje od Ploča do Mosta izgledalo je kao ona vrsta noćne more u kojoj stalno trčiš, ali nigdje zapravo ne dolaziš. To je bio finalni podsjetnik od čega to točno bježimo u planine. Gdje nema zime.

Granični prijelaz prešli smo poviše Slanoga, na Orahovu Dolu, stavili svoje mobitele u avio-mode i krenuli u avanturu nepoznatoga. Prva isplanirana destinacija bila je Hutovo blato, park prirode i ptičji rezervat, egzotično nazvan mediteranskom močvarom koja se sastoji od 7 jezera i jedne rijeke – Krupe. Cesta koja vodi uz sami park, vodi kroz pejsaž Svitavskog jezera, rijeke Krupe, nepreglednih livada, zvukova žaba i ptica koji kao da se nikad ne smanjuje u svojem intenzitetu, mirisa prirode u cvatu i lokalno uzgojenih voćki koje se prodaju na putu. Kao pripremu za ovaj tekst, a s obzirom da nismo puno vremena proveli tamo, pročitala sam i nekoliko članaka koji izražavaju osobitu zabrinutost za sudbinu ovog parka, a osobito zbog, vrlo neočekivano,  izgradnje brane i niza nasipa napravljenih za hidroelektranu Čapljina. Stoga, posjetite ovo najveće močvarno stanište ptica dok još postoji, ali pripremite se na nimalo gostoljubivu cestu od Orahova Dola do Hutovog blata, naš prvi pravi „Mad Max“ dio puta koji je tovarić uspješno prebrodio. Mi i ne baš tako sjajno, ali izgleda da se ljubav mjeri i razinom tolerancije na vreo okoliš Hutovog blata i sposobnošću preživljavanja u istom.
Svoj put smo zatim, kroz krajolike krša, ratnih ruina napuštenih industrijskih kompleksa i trasa uvijek rado spominjanog vlaka Ćira, kroz nehumane temperature, pod teškom motorističkom opremom uz litre i litre vode, nastavili i uspješno zaustavili u Mostaru. O Mostaru svi sve znamo, pa o njemu nećemo. Samo ćemo napomenuti da je tovarić uspješno odradio svoj put do Mostara, nije otopio niti jedan dio opreme niti se pokvario. Položio je time prvi dio svog ispita do certificiranog tovarića za na duge staze.

Nakon kratkog predaha u Mostaru, nastavili smo puno kraći i humaniji put do Jablanice, okruženi pejsažima jezera, rijeke Neretve, gorja, tamnih i hladnih tunela kojima smo se osobito veselili kao kratkom predahu od žege. Nakon dolaska u hotel, odlučili smo ostatak dan provesti u okolini Jablanice, male općine Hercegovačko-neretvanske županije, ukliještenoj između dviju najviših planina Čvrsnice i Prenja, na nadmorskoj visini od 202 metra. Plan je zapravo bio otkriti put do Blidinja, ali zahvaljujući mreži cesta koje jednom Google mapsu očigledno nikad neće biti jasne i mogućoj intervenciji tovarića koji je od nas svih prisutnih na tom putovanju možda bio prostorno i organizacijski najsabraniji, završili smo na cesti koja je vodila prema Prozoru i Rami, a koja prati Jablaničko jezero i mala sela u sklopu općine Jablanica. I nije nam nimalo bilo krivo što smo završili na toj cesti.

Kroz krajolike malih sela nakićenih oko jezera, jednog sprovoda i jednog vječanja koji su se događali u isto vrijeme u susjednim selima, plovili smo kroz tišinu, zelenilo, spokoj, okruženi jezerom, ptičicama, igrom djece, zvukovima i mirisima jednog seoskog, neopterećenog života. Tovarić nas je vodio svugdje gdje smo mu rekli, i po makadamu i po cestama nepoznatima Google mapsu, preko brda i jezera, do skrivenih livada i rubova brda s pogledom na cijelo područje, gdje jedino što možeš zaista raditi jest šutati, prikopčati se natrag u tokove svemira i cijeniti da si upravo tu u tom trenutku i nigdje druge. Tipa u koloni od Ploča do Boninova.
Tovarić nas je tako odveo i do dragog mještanina koji nam je objasnio kako doći do „plaže“ u ribarskom selu čije ime nisam zapamtila. Jedino čega se sjećam, opterećena nekom čudnom egzistencijalnom krizom uzrokovanom vanjskim i unutarnjim prokuhavanjem, a tako daleko od mora, bilo je da se nalazi negdje kod malo većeg sela Slatine. Glavni cilj u tom trenutku bio je doći do jezera, utočati noge i onda izjaviti da je „voda topla“. Je li. Jer je stvarno voda, nije more.

I dok smo tako točali noge, a tovarić se hladio, jezerom je plovilo nešto nedefinirano u daljini (kombinacija splava i barke) što je ipak imalo dovoljno prostornog kapaciteta za zvučnike kojima su se orile uspješnice turbofolka. Nedugo zatim, ribari koji su pripremali mreže na obali uzvratili su slušnu uzurpaciju kombinacijom uspješnica jazza i klasičnog rocka. Upravo tad, bilo mi je žao što smo samo u prolazu i samo još jedan dan tu da malo sociološki opserviram situaciju ovog kulturnog clasha i pasivnog sukoba. Mislim, to isto doma radim.

Sljedeći i zadnji dan našeg putovanja ozbiljno smo se namjerili doći do Blidinja, imali interni sastanak mapiranja putanje u hotelskoj sobi i konzultirali se s hotelskim osobljem kako ponovno NE promašiti tu jedinu cestu koja vodi do Blidinja, uz usputno upozorenje jednog od konobara da „ima tamo jedan dio makadama, ali ništa strašno“. To lokalno znanje i poznavanje kraja bilo je ono što nam niti jedna aplikacija nije mogla nadomjestiti na ovom putovanju. Naime, ono što je našem konobaru „ništa strašno“, tovariću i nama izgledalo je kao druga scena „Mad Maxa“ iz koje nismo sigurni hoćemo li izaći.

I dok je prvi dio ceste izgledao jednako pitoreskno kao i dan prije, uz sela koja se nižu, miris prikupljenog sijena, mirise i zvukove domaćih životinja, konstantnog zelenila i samoće na cesti dok su se u daljini već ocrtavale planine sa snijegom, prvi znakovi kamiona, miješalica i ostalih oblika građevinskih radova najavili su nam da put ipak neće biti tako lagan kakvim smo ga zamislili. „Malo makadama“ pretvorilo se u kilometre uspona makadamom do Blidinja, zemlje crvenice, ali upornog, srećom smirujućeg zelenila. Tu smo spoznali da se ljubav mjeri i kilometrima makadama. Tovarić se nije dao,  sposoban kroser kakav jest, te nas je napokon doveo pred sam ulaz u park prirode Blidinje.

Smješten u području visokog gorja središnjih Dinarida, Vrane i Čvrsnice, površine 364 kilometara i s oko 1500 biljnih vrsta, park prirode Blidinje nešto je što morate posjetiti i izvan zimskih praznika. U zraku se osjećao intenzivni slatkasti miris bjelokorog bora munike, rascvale livade koje su pratile cestu bile su pune suhozidnih ostataka i mističnih krugova u zelenilu, raspršenih korištenih i napuštenih vikendica, dok smo se mi nakon jučerašnjeg pregoravanja na cesti napokon osjetili osvježeni čistim planinskim zrakom. Naš cilj zatim, bio je doći do Blidinjskog jezera.

Na putu do tamo, napravili smo kratki detour s glavne ceste kako bismo posjetili nekropolu Dugopolje, odnosno stećke, kršćanske nadgrobne spomenike iz razdoblja od 12. do 14. stoljeća, koji se u Bosni i Hercegovini mogu naći na svakom koraku. Usred gotovo ničega osim nepreglednih livada, neizbježne makadamske ceste i pokoje vikendice s okućnicom, 150 stećaka stajalo je raspršeno. Ono što nam je osobito bilo zanimljivo, osim „standardnih“ motiva rozete, polumjeseca i bordura u obliku spirale, prizori su lova, viteške borbe te ženskog i mješovitog kola kojima su ukrašeni. Upravo ti ukrasi razlog su zašto je ova nekropola jedna od 30 srednjovjekovnih nekropola stećaka koje su 2016. godine proglašene Svjetskom baštinom UNESCO-a.

Nakon edukativnog razgledavanja nekropole,tovarić je uspješno nastavio prema Blidinjskom jezeru gdje smo on i ja, na obali jezera obavili i taj moj ritual točanja noga i izjave da je „voda topla“. Nakon kratke smo pauze krenuli dalje prema Posušju čime smo završili svoj psihoterapijski i fakultativni dio puta u Bosni i Hercegovini i priznali tovariću uspješan prolaz drugog dijela ispita.

Tovarić nas je ubrzo izveo iz planina, ovaj put asfaltiranom cestom, te smo krenuli ponovno na nehumane vrućine Posušja i Ljubuškog gdje je tovarić imao priliku odmoriti u hladu od „samo“ 32 i 37 stupnjeva Celzijevih. Kao stanovnik Mediterana volim misliti da vrućinu i sunce dobro podnosim, ali ovaj put donio mi je neke nove spoznaje koje naprosto negiraju cijeli taj zamišljeni dio mog identiteta. Šalu na stranu, ovo također naglašavam za svakoga tko se planira uputiti motorom po ovim cestama. Sunce nije zafrkancija, treba znati kad stati, odmoriti se i napiti vode jer dehidracija dolazi brzo i neprimjetno. Tad vam ni tovarić sposoban kakav je naš, ne može pomoći.

Nakon prelaska graničnog prijelaza Zvirići kod Vida i kad je Google Maps otprilike došao sebi, odlučili smo iz Metkovića krenuti manje korištenom cestom znakovito nazvanom Dubrovačka ulica koju s jedne strane prati park Predolac-Šibenica, a s druge strane rukavac Neretve i močvarno područje. Jedna od glavnih ljepota putovanja motorom u tome je što je fleksibilniji od auta za putovanje manje konvencionalnim i korištenim cestama poput ove, nama potpuno nepoznate zbog magistrale. Niz pomalo opustjelih, ali i vrlo živih sela poput Dubravice, Bijelog Vira, Mliništa i Misline uronjenje u scenu jednog seoskog, usporenog života uokvirenog rukavcima Neretve, jezera Kuti, lađama, ribarskim mrežama i gastronomskim specijalitetima, onim dolce far niente trenucima popodnevnog odmora, koja ne propušta tako lako tokove i brzinu suvremenog života.
Kako bismo tovarića još zadnji put testirali prije povratka doma, odlučili smo krenuti prema graničnom prijelazu kojemu eto, znakovito, ni Google maps ne zna ime, preko kojeg ipak nismo mogli proći bez lokalne propusnice. Ali kako smo već navikli da je svaka greška na ovom putovanju zapravo prilika za nešto novo, tako smo i na putu preko brda do magistrale i graničnog prijelaza Klek, imali divan presjek močvarnog dijela skrivenog iza brda i pogleda na more, mirisa borova još jednom se uvjerivši koliko bioraznolikosti zapravo imamo oko sebe. Tovarić nas je uspio na kraju dovesti natrag u vrevu i gužvu Dubrovnika koja nas, ovoga puta, i nije toliko dirnula.

Što smo naučili iz ovog kratkog putovanja? Nosite dovoljno vode, uvijek i svugdje, osobito kad ljeti putujete motorom. Dehidracija dolazi nenadano, brzo i efikasno. Google maps još uvijek nije dovoljno napredan da prokuži ceste navedenih područja, stoga vježbajte na iščitavanju znakova i karte, trebat će vam. I najbitnije, kako ne biste skroz ispalili kroz ljetne scenarije pretrpanog Dubrovnika, maknite se iz njega. Mir, čisti zrak, tišina i priroda bitni su dijelovi psihičkog zdravlja i higijene uma. A mi smo, još uvijek, povlašteni da još uvijek imamo ono o čemu mnogi sanjaju u beskonačnim krajolicima nebodera i pravilnih gradskih ulica. Cijenite to, ostavite se betona i betonizacije.
I kad me vidite s radničkom izgorenom bojom, ne rugajte mi se, bili smo motorić – tovarić i mi na vejkejšnu, u planinama, gdje nema zime i testirali međusobnu ljubav i toleranciju.










Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne
danska0
PUT OKO SVIJETA
0      14|09|19 u 08:28
PUTOPIS: Tamara Luković je otpratila sina na školovanje u Dansku, zemlju sretnih ljudi
dijana_hrvoje9
PUT OKO SVIJETA
0      07|09|19 u 15:37
AVANTURA MLADOG PARA U PLANINAMA: gore-dolje s 30 kilograma na leđima
lastovo_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      01|09|19 u 14:42
PUTOPIS: dvije priče, jedna ljubav - Lastovo!
marija_grazio_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      24|08|19 u 11:40
PUTOPIS: Otkriveno i sakriveno lice glavnog grada Švedske
zarko1
PUT OKO SVIJETA
0      10|08|19 u 09:47
"Bolje mi je bilo napisati putopis, nego riskirati sa sedam godina nesreće"






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija