PUT OKO SVIJETA
20.04.2019 u 21:09

PUTOPIS: Čilipljanin Matija Novaković hodočastio 800 kilometara na putu Svetog Jakova

Želio bi da ovaj moj putopis bude povod, poticaj, ideja... nekome tko želi osjetiti odricanje i napor, a nadasve kušnju i vjeru. Preporučio bi put Svetog Jakova posebno mladima koji vjeruju, a posebno onima koji se još traže, koji žele nešto više...

Napisao: Matija Novaković


komentara  0

Bordeaux, Francuska... Stojim ispred terminala zračne luke u Čilipima samo s ruksakom od 9 kila, torbicom oko pojasa i krećem... Santiago de Compostela, cilj mog putovanja udaljen oko 1100 kilometara, a 800 ću prijeći pješice... Desetogodišnje razmišljanje i želja za hodočašćem putem Svetog Jakova moglo je početi!

Još jutros bio sam doma, u Čilipima, i kako bi sve bilo "po zakonu", a sa svrhom pripreme na ono što me čeka,  do naše zračne luke došao sam pješke i odletio za Bordeaux. U ruksaku najnužnije, higijenske potrepštine, nešto malo odjeće, vreća za spavanje, kišna kabanica i ono najbitnije, sandale i teniske. Broj i pol veće!

Prva postaja hodočašća Saint Jean Pied de Port udaljena je od Bordeauxa skoro 300 km što sam prošao vlakom i autobusom. U hodočasničkom uredu prijava, uzimanje "putovnice" i noćenje u alberguei, tj. prenoćištu za hodočasnike koji kreću putem Svetog Jakova.
Puteva svetog Jakova, tj. hodočasničkih trasa ima nekoliko koji kreću iz raznih smjerova, ali svima je cilj isto mjesto - Santiago de Compostela, bazilici u kojoj je svetac i jedan od Isusovih učenika pokopan. Ta prva noć je najljepša, ali ujedno i najteža. Adrenalin je jak, želja za nečim o čemu misliš i spremaš se već nekoliko godina, ali isto tako i pitanje: mogu li ja to izdržat? U alberguei ljudi, hodočasnici kao i ja. Svatko sa svojim mislima, željama ali i strepnjama. Kao i drugdje na svijetu, nisu ovdje svi radi molitve i duhove potrebe... U alberguei je nekoliko desetaka ljudi koji se svakog dana izmjenjuju. Fascinantno je vidjeti toliki broj ljudi, čak i invalida, staraca, pa do žena s malom djecom u kolicima. Prva večera... Pasta, meso, riža... Dobro! Hrana je baš onakva kakvu sam očekivao, ima je dovoljno da nisi gladan, ali nitko se ne može prejesti od jednog obroka.

Jutarnje ustajanje u zoru... Gazdaricu alberguee zamolio sam da me slika za uspomenu, bez brade, odmoran i spreman za put.
Prvog dana, tih 28 kilometara kroz predivne krajeve južne Francuske bilo je relativno jednostavno. Pripremao sam se nekoliko mjeseci prije pješačeći kroz Konavle, a ponajviše od Čilipa do Cavtata i obratno tako da prvi dan "nisam ni osjetio". Roncesvalles, slijedeća postaja je maleno pitomo mjesto u zelenim brijegovima na kojima pasu krave i konji ne obazirući se na stotine hodočasnika koji prolaze tuda svakog dana.  Naime, Santiago de Compostela treće je svetište u katoličkom svijetu nakon Rima i Jeruzalema prema broju ljudi koji ga posjeti na svijetu, a čak njih 200 tisuća godišnje u taj gradić na sjeveru Španjolske u Galiciji dođe pješice, uglavnom iz 800 kilometara udaljene Francuske.
Nakon svete mise koja se služi u svakoj alberguei navečer za hodočasnike, slijedi večera i spavanje u zajedničkim spavaonicama.

Pamplona... Ne znam zašto mi je u glavi bilo da je to grad u kojem se gađaju s pomadorama. Potrefio sam dan kada se u tom malom gradu na sjeveru Španjolske "trkaju" s bikovima. Ma što trkaju... bježe pred njima. Svi muškarci odjeveni su u bijelo s crvenom maramom te trče pred desetak bijesnih bikova ulicama Pamplone riskirajući da ostanu zauvijek ležati pod njihovim papcima na kamenim ulicama. Događaj mi se učinio toliko opasan, da sam brže bolje nastavio put bržim korakom iako su me noge već počele boljeti... Toliko da sam bio spreman ući u prvi avion i vratiti se doma. Ali najbliža zračna luka bila je jako daleko... U odmorištu u Zabaldaici već je svaki prst imao svoj žulj, a tabani su bili tvrdi i natečeni. Legao sam i gledao ljude oko sebe pitajući se mogu li ja više? Iskušenje... Ali ako mogu svi ti ljudi koji iz cijelog svijeta dolaze na hodočašće, zašto ne bih i ja. Rekao sam sebi - Moraš Matija! Moraš. Počastio sam se pivom, što nije uobičajeno i u sklopu jelovnika u alberguea i zaspao "kao beba". Na krevetu iznad mene bio je neki lagani kosooki Japanac koji nije propuštao priliku da sve svakome javlja, smješka i klanja što u neka doba postane simpatično. Tu je i ona žena s djetetom i kolicima. Oni znači mogu, mogu i ja! Probudio sam se, a u alberguei nije bilo nikoga. Svi su pošli još prije zore, a pravilo je da se bude tiho kod ustajanja, bez paljenja svjetla. Ostavili su za sobom prazne krevete bez posteljine koju svatko za sam sebi nosi cijelim putem. Spustio sam noge oko "100 kila", teško zapučio  sandale i krenuo kroz jutarnju maglu prema Puente la Reinu.

Slijedile su redom alberguee u Willamayor de Monjardinu, Viani, Ventosi... prešao sam više od 150 km, a noge su postajale sve teže i veće tj. oteknutije. To je i bio razlog uzimanja obuće dva broja većeg, te nošenja dva para čarapa odjednom kako bi se noga, tj. stopala što manje umarala "trenjem". Vrlo brzo sam shvatio da bi bilo dobro kupiti štapove za hodanje koji mi nisu trebali na pripremama u konavoskom primorju. Mislio sam "što će to meni kad mogu i bez njih". Pripremajući se na put, trenirao sam jedan dan, pa bi tri-četiri odmarao... Pogrešno! Ovdje, na hodočašću hoda se svaki dan po 20 do 30 kilometara ovisno o udaljenosti među albergueama. Najveći užitak je večernji dolazak u odmorište, prijava dolaska i dobivanje pečata za proteklu dionicu. Bez svih pečata, ne može se na kraju dobiti potvrda, svjedodžba o završenom hodočašću što je cilj svim "pravim" hodočasnicima. Napominjem "pravim" jer ljude koje sam susretao putem, a koji sebe nazivaju hodočasnicima, mogao bi podijeliti na tri skupine: hodočasnike, hodočasnike od potrebe i avanturiste. Pored hodočasnika koji hodaju iz vjerskih razloga, druga skupina su ljudi koji su imali potrebu osamiti se, razmisliti o svom životu, prošlosti, budućnosti, preispitati se i donijeti odluke, ili hodaju iz nužde zbog bolesti, svoje ili nekoga iz obitelji. Avanturisti su oni koji pješače ili bicikliraju onako iz štosa, sa slušalicama, glazbom, smijehom ne libeći se čak ni alkohola i drugih nedoličnih radnji na hodočasnikom putu. Međutim, mnogi vlasnici alberguea shvaćaju njihove namjere, pa ih vrlo često šalju neka spavaju u drugim smještajima, hotelima i slično te time omoguće pravim hodočasnicima odmor u svojim objektima...
Ipak nakon tih oko 150 kilometara, sve postane "lakše". Na noge ne misliš, obuća je već razdrta, hrane ne treba mnogo, a vode, hvala Bogu, ima na svakom koraku. Tijekom cijelog hodočašća nikome ne nedostaje vode jer svako malo ima neka fontana i slično. Imao sam stalno dvije plastične boce, tj. oko litru i po vode. Predivno je prelaziti preko mostova u tim malim planinskim gradićima, preko rijeka i potoka i zamišljati koliko je ljudi već tuda prošlo, koliko znoja proliveno, suza isplakano pa čak i krvi proliveno. Neću pisati o prošlim vremenima ovih krajeva, ali zasigurno malo koji dio svijeta ima takvu prošlost kao sjever Španjolske. Koga interesira prošlost, neka zagugla...

Veliki dio puta, oko jedne trećine, hodočasnički put vodi blizu cesta kojima prolaze automobili. Na mnogo mjesta su ceste zagrađene mrežama radi možebitnog pretrčavanja, prelaska životinja i slično. Upravo te mreže su jedna od posebnosti hodočasničkog puta u koje ljudi uzimaju razne štapove i od njih pletu križeve zabadajući ih u njih. Takvih križeva u mrežama se može vidjeti tijekom cijelog puta, a najviše uz cestu od Vendose do So Domingo de la Calzada. Ostavio sam i ja u mreži svoj znak...
U predivnoj crkvi u So Domingo de la Calzadi zatekao sam na nešto što posebno volim i poštujem - pjevanje gregorijanskih korala. Zbor sastavljen uglavnom od starijih muškaraca pjevao je meni nepoznate napjeve, a prepoznatljive kao gregorijanske. Bio sam u dilemi uzeti note i pridružiti im se. Da mi je barem bio još netko sa mnom... Gregorijanski napjevi čuju se u svakoj crkvi tijekom cijelog hodočašća. Ovdje je to tradicija koja se poštuje. Ako nema zbora, a uglavnom ga nema, onda se tiha glazba čuje s razglasa. Možda je nekome to monotono, ali meni je predivno...

15. srpanj 2019. Veliki dan koji će ostati zapisan u povijesti Hrvata. Hrvatska je toga dana igrala finale Svjetskog prvenstva u Rusiji. Kao i prethodnih dana kada je igrala naša reprezentacija, obukao sam se u hrvatski dres i krenuo gledati utakmicu u kafiću u Williambiastiu. Bilo nas je dosta hodočasnika, a samo jedan Francuz. Bio sam spreman i uvjeren kako ću na kraju ja počastiti cijeli kafić, ali učinio je to Francuz... Unatoč porazu, veliki dan za Hrvatsku, za Luku Modrića, za svakog Hrvata!
Pješačenje između alberguea nakon 200 i nešto kilometara nije mi više bilo tako naporno. Cardanuela Riopico, Rabe de las Calzadas, Castrojeriz... Uglavnom bi u popodnevnim satima došao do cilja. Predivni krajolici polja kukuruza i pšenice, šuma i livada, brežuljaka, udolina... Nekada se satima hoda, a ne vidiš nikoga, ni čovjeka, ni kuće, ni životinje... Svako malo, samo žuta strjelica i školjka s križem koje pokazuju da ideš u pravom smjeru. Rekli bi pjesnici: samo ja i moje misli...
Međutim, u tim mislima jednog popodneva prekinula me grmljavina upravo iz smjera u kojem se krećem. Crni oblaci u daljini nadvili su se na područje kojim moram proć, a munje su sijevale kao kineski vatromet. Nigdje nikoga... Sam na polju bez ikakvog zaklona. A oblaci sve bliže i bliže. Prisjetio sam se jedne priče kako se neki seljak uhvatio za grm da ga ne otpuše vjetar. Hvala Bogu, grmova je bilo. Planirao sam kada dođe do mene nevrijeme obući kišnu kabanici i uhvatiti se za grm. Ne znam zašto, ali tako sam odlučio! Međutim, već iza slijedećeg brijega bila je nova alberguea, te sam morao "produžiti korak". Spuštajući ruksak na prvi prazni krevet, "palo je nebo na zemlju". Sačuvao za ideju s grmom za drugu priliku. Pa nisam još učinio niti pola puta...

Interesantno je što sve ljudi koriste na hodočašću Svetog Jakova. Mnogo je biciklista koje sam sa zavisti gledao kada bi projurili pored mene te hodočasnika s konjima koji se mogu iznajmljivati. Ipak me je najviše dojmio hodočasnik na putu za Mansillu de las Mulas za kojeg ni uz najbolju volju i govor "rukama" nisam uspio saznati odakle dolazi. Čovjek je došao sa svojim magarcem na prvu postaju puta i krenuo na hodočašće. Magarac mu je nosio svu opremu od hrane, vreće za spavanje pa do zobi i vode. I ono što me je najviše dojmilo, a to je bila violina koja je virila iz bisaga na magarcu. Oduševljenje: hodočasnik, magarac i violina!
Dolazeći u Leon, možda i najljepši grad na cijelom putu s fantastičnom crkvom i cjelokupnom arhikturom grada. Teško je riječima opisati ljepotu građevina, raznih kulturnih smjerova i raznolikost  građevinske mašte. Jednom riječi fantastično! Bilo bi lijepo ostati ovdje nekoliko dana i uživati. Možda nekom drugom prilikom, jer preda mnom je još pola puta...

Slijedila su manja mjesta, svako sa svojom pričom, ali meni osobno puno draža. Možda je to zato jer sam i ja iz malog mjesta koje ni za što ne bih mijenjao. San Martin de Camino, Rabanal del Camino, Astorga, Molinaseca... Astorga ima jednu od najljepših crkava na cijelom putovanju s orguljama u kojima pojedine "trube" stoje vodoravno za razliku od mnoštva okomitih. Imao sam silnu želju u nekoj od crkva malo zasvirati, ali nije mi se pružila prilika. Mnoge koji iz daljine gledaju Astorgu zbuni jedna fantastična građevina pored crkve koja nije ništa manje od nje. Naime, radi se o župnom uredu s popratnim prostorijama izgrađenom u gotičkom stilu s mnoštvom ukrasnih detalja na fasadi. Neki od prijašnjih župnika očito nije štedio kako bi napravio komfor sebi i onima koji dolaze nakon njega.
Na putu prema Molineseci na jednom dalekovodu vise teniske. Na visini od desetak metara teniske? Nekome su očito toliko "dodijale" da je zavezao špigetu za špigetu i zavitljao ih u visinu. Baš na žicu dalekovoda. Odatle ih sigurno neće nitko skinuti dok vrijeme ne učini svoje...

Molineseca je jedno od najpitomijih mjesta na cijelom putu. Rijeka, vodopadi, mostići... idila.  Da mi je barem ostati ovdje desetak dana... Podno velikog križa na brijegu mjesto je osobnih promišljanja, želja i uspomena. Svaki hodočasnik koji prolazi putem Svetog Jakova, zna za ovo mjesto i što mu je činiti. Svatko donosi svoj kamenčić i polaže ga ispod drvenog križa... Donio sam i ja svoj, iz Čilipa, s naše Luke. U obliku srca. Izronio mi ga je moj sin. Hvala Pero!

Uz put se često može naići na križeve s imenima i godinama ljudi koji su bili na hodočašću i na žalost, na tom mjesto umrli! Njihove obitelji ili prijatelji njima u spomen podižu križeve na trajno sjećanje. Tužno, ali i to je život! Počivali u miru u Božjem!
Dvedeset petog dana pješačenja prvi put sam cijeli dan bio na kiši. Nakon podijeljenog doručka i krekera koje sam podijelio s jednim psom, u mislima s mojim boxerom Cezarom, krenuo sam na kišu. Kišna kabanica gore, a kratke gaće i sandale dolje. I tako cijeli dan, punih 30 kilometara do Sarrie. Iako mokar, gladan, pa i nervozan odlučio sam i te večeri poći na svetu misu za hodočasnike. Svećenik je služio misu na španjolskom jeziku, a nitko ga u crkvi nije razumio. Znate zašto? Jer sam jedino ja bio na misi!

Albergue Sarria posebna je od svih drugih. Naime, u svakom odmorištu cijena spavanja zajedno sa hranom košta između 30 i 40 EURa. U Sarii je sve besplatno, ali na kraju stoji kutija u koju svaki hodočasnik ubaci onoliko koliko misli da je potrošio. O trošnoj zgradi i okolnim zgradama koje su  pretvorene u spavaonice i blagavaonice brine stariji bračni par koji je tu našao smisao života nakon cijelog života provedenog u gradu. U sklopu albergue ima mnoštvo slobodnog prostora za čitanje, pisanje, crtanje jer se nude knjige,papiri, boje... Ako želite popiti kavu, čaj, sok i slično dobit ćete ih u teglama, a hranu na drvenim daščicama jer ovdje nema kikara i pjata. Sariu ću zapamtiti po novokupljenim teniskama u jednoj trgovini u kojima sam došao do kraja puta. Toliko su kvalitetne i pogodne za hodanje, a bih mogao u njima zasigurno učiniti novih 800 kilometara! Šalim se... Mogle bi teniske, ali bi li mogao ja?

Galicia, sjever Španjolske iznad Portugala u povijesti je zabilježeno kao jedno od prvih turističkih odredišta u povijesti gdje su na odmore dolazili, kažu, čak i rimski carevi. Cijela Galicija je, naime, prekrivena termalnim izvorima u koje dolaze uživati ljudi iz cijelog svijeta. Porto Marin, Palas de Rei, Arzua compostele su u samom "predgrađu" mog cilja, Santiaga de Compostela... Još samo malo... O Pedruzo je predzadnje mjesto prije cilja, i upravo tu pod jednim stablom u hladu - fićo. Auto na kojem se gotovo svi iz moje generacije naučili voziti. Možda je i on bio jedan od eksponata tog dana u gradiću u kojem se održavao sajam s konjima, devama, pleh muzikom i "oskudno" odjevenim pjesačicama. Jedan od mještana ponudio mi je konja u najam do Santiaga. Što će mi konj sada nakon 800 kilometara? Od uzbuđenja pred ciljem, te noći gotovo nisam niti spavao. Sutra sam u Santiagu!
Meni najljepša slika cijelog putovanja je zadnjeg dana putovanja kada sam prolazeći ulicama Santiaga u daljini ugledao kupolu bazilike Svetog Jakova. U bazilici i oko nje stotine, tisuće ljudi iz cijelog svijeta. Tako nešto doživio sam jedino na Trgu Svetog Petra u Rimu. Međutim, meni je ovo posebnije. U bazilici hodočasnici čekaju da je zaljulja teško kandilo s dimom tamjana koje visi sa stropa crkve do neposredno iznad poda. Čak osam ljudi ljulja kandilo dok se ono "zaleti" gotovo do stropa crkve, te se vraća, i opet, i opet... Bez prestanka. Jednom riječju: zadivljujuće! O bazilici kao građevini, teško je govoriti. Jednom riječju: fantastično! Zaguglajte!

Poput drugih hodočasnika sjeo sam u jedan od škabela. I opet, ja i moje misli. Uspio sam. Ništa me više nije boljelo. Obuzeo me neki poseban osjećaj... koji ne mogu opisati riječima. To je cilj! To je ono o čemu sam godinama sanjao. A ima li išta ljepše nego kada se snovi ispune. Mogu doma!
Kao što sam i došao, tako sam se i želio vratiti pješke iz naše zračne luke do kuće u Čilipima. Put me vodio na magistralu pored fast fooda našega Jakova Prlende. Sveti Jakov me pratio 31 dan, a Jakov Prlenda me dočekao preko puta pumpe. I kako mu onda odbit lepinju s 10 čevapa i velikom Žujom.

 

 

Želio bi da ovaj moj putopis bude povod, poticaj, ideja... nekome tko želi osjetiti odricanje i napor, a nadasve kušnju i vjeru. Preporučio bi put Svetog Jakova posebno mladima koji vjeruju, a posebno onima koji se još traže, koji žele nešto više...






KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne
stpetersburg0
PUT OKO SVIJETA
0      06|07|19 u 17:55
PUTOPIS: putovanje u Sankt Peterburg se ne odbija...
tovaric_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      23|06|19 u 17:41
PUTOPIS/ “Tovarić gre“: Dubrovnik – Blidinje
putopis_minhen_selb_08
PUT OKO SVIJETA
0      08|06|19 u 21:01
Tri dubrovačke studentice putovale su kroz njemačke tvornice keramike i porculana
maro
PUT OKO SVIJETA
0      26|05|19 u 16:55
Nakon ovog putopisa Mara Konjevoda, Cappadocia u Turskoj naći će se na vašoj Bucket listi putovanja
astemdarm_0
PUT OKO SVIJETA
0      18|05|19 u 13:34
PUTOPIS: Amsterdame, vidimo se opet!






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija