PUT OKO SVIJETA
22.12.2018 u 09:09

PUTOPIS koji se mora pročitati: „Vas život ću se vraćat u Beč...“

Plesati na Straussov valcer, obući onu haljinu sa trinaest podsuknji od tila kao princeza Sissy, pa se onda voziti u kočiji i upoznati svoga princa - tako nekako sam do svoje trinaeste zamišljala Beč. Kasnije me više privlačio zbog svojim mračnijih i dramatičnih ljubavnih priča kao one o ubojstvu i samoubojstvu nesretnog ljubavnog para, mlade Židovke Marije Vetsere i prijestolonasljednika Rudolfa u Mayerlingu...

A danas?

PUTOPIS Marije GRAZIO iz Beča, uz uredničku napomenu: svakako pročitati! 


komentara  0

Beč je u mojim studentskim danima postalo mjesto gdje su Wittgenstein, Bernhard, Haneke, E. Jelinek, Alma Mahler i njen muž, Freud, Mozart, Haydn, Beethoven, Schubert, Schönberg, cijeli buket slikara i vizualnih umjetnika, arhitekata i dizajnera i svi oni koji su tu provodili dane i godine, formirali ideju grada, ideju zapadne misli i stvaralaštva, rastežući svoje utjecaje u koncentričnim krugovima, mjesto gdje su se događale revolucionarne stvari i mijenjala stvarnost.

Beč je dugo godina rastao kao dio mog vlastitog mentalnog korpusa i bio sinonim za esenciju, koncentrat kulture i ponekad uštogljenog odgoja. Šetajući njegovim ulicama, pohodeći njegove muzičke dvorane čiju buržujsku kićenost umiruje aristokratstvo duha, još više nego prvi put razdanio mi je odnose i kriterije i  postavio letvicu umjetničkih i životnih spoznaja, a zahtjeve uzdigao na viši nivo.

U Beču se imate odnositi naspram nečega, za razliku od ovog našeg prostora, možete se odnositi prema kontinuitetu (naš Grad je do prije 200 godina imao kulturni kontinuitet, ma je zamro), prema inteligenciji, prema snazi kojom taj grad isijava, ali i prema građanskoj ljubaznosti i pomalo uspavanoj alpskoj pastorali koja umiruje, pa vam se čini, da sve ima svoj smisao i svoje mjesto i da je sve uravnoteženo. Uza svu odgovornost naspram sebe i svijeta oko sebe koja se u tom gradu nameće, lakše se podnose umjetničke i životne nedoumice, jer ste na izvoru stvari. Na izvoru dosega zapadne civilizacije.

Brucknerova 7. simfonija, Bečka filharmonija i Musikverein, dirigira Riccardo Muti. Mozartova Čarobna frula u operi u kojoj se ne možete osjećati provincijski, Konzerthaus i Bachov Božićni oratorij s Bečkim simfoničarima i izvrsnim solistima. Posjet Nacionalnoj biblioteci. Sve je to dio tkiva, dio definicije Beča. I zapravo mi se formirala jasna i snažna misao o razlici između fobičnih identiteta i superiornih identiteta. Zašto se provincije boje drugih i drugačijih, zašto se boje da će izgubiti svoj identitet ako postanu multikulturalne kakav je Beč?  Zato što Beč posjeduje superioran i snažan identitet čija obrana stoji upravo u kulturi, u inteligenciji. Kad naša sredina shvati da mora osnažiti stvaralaštvo, i da umjetnost je  obrana, čuvar i hram identiteta, tada će se se smanjiti strah od drugog i drugačijeg. Jer držim da strah od drugačijih tradicija, vjera, rasa i izbjeglica samo potvrđuje našu poražavajuću bojazan da nam identitet blijedi, da je provincijski ili da smo ga imali jedino u folkloru. Onaj urbani identitet se teško probijao nakon Drugog svjetskog rata, da bi nakon 90-tih ponovo uzeo zamah samo u nacionalnom, negirajući baštinu zapadne filozofske misli. Još će, po mom skromnom sudu, proći desetljeća dok se nevjerojatno bogat potencijalom, ali urušen i razlomljen duhovni  prostor u kojem živimo, inkorporira u europske tokove.

Nisu me samo osjećaji i misli tijekom boravka u prijestolnici bacale do inspirirajućih visina koje su osvjetljavale život tamo negdje na dalekom jugu, bilo je sve to povezano puno profanijim užicima - od sočnih štrudela, bečkih šnicli s patatama na salatu i marmeladom od brusnica - nedajbože da jedete Wiener schnitzel sa priganim patatama (zamislite naciju koja mora znati napisati ovaj naziv svog nacionalnog jela - pa mora da su pametni), pravi Bečani bi kolutali očima - gustom ispijanja kuhanog vina na Karlsplatzu na božićnom sajmu ispred crkve gdje su se Alma i Gustav Mahler vjenčali, dok se autentično smrzavate na minus nešto.

A onda smo jedan od ta tri dana otputovali u Brno. Moj prijatelj arhitekt i moja prijateljica povjesničarka umjetnosti s kojima sam dijelila ta tri nezaboravna dana, nagovorili su me da tamo posjetimo vilu Tugendhat. Oni su, za razliku od mene, dobro poznavali značaj tog maestralnog djela arhitekture, a ja sam s nepovjerenjem krenula s njima. I nisam požalila. Vilu smo uz stručno vodstvo pregledavali skoro dva sata, a koliko je ekskluzivno mjesto govori činjenica da je prijatelj arhitekt kupio tri preostale ulaznice pola godine unaprijed. Na vlak za Beč smo morali trčati u ranim popodnevnim satima, ali to nas nije spriječilo da u jednoj od pivnica pojedemo izvrstan gulaš od veprovine i prekrižimo koje Plzensko pivo na listiću koje dobijete čim sjednete za stol. I tako doznam da se  Plzensko pivo proizvodi od I3. stoljeća.  Opet se sjetim naših neopravdanih ismijavanja čeških turista. Sjetim se i svog djeda, rođenog Čeha, koji je jutrom jeo kuhane kobasice i zalijevao sve pivom, ali i osnovao kulturna i glazbena društva i imao jedan od prvih gramofona na kojima su se vrtile ploče s repertoarom opera.

Neuobičajeno mi nije bila „knedla“ od muke dok je avion slijetao na Čilipe. Važno je bilo da sam potvrdila u toj zlatnoj prijestolnici sve ono o čemu sam slutila iz ove moje provincijske sredine. I kako moj prijatelj arhitekt kaže: „Vas život ću se vraćat u Beč...“, tako i ja mislim da svak onaj kojemu je stalo do osobnog duhovnog rasta, do mogućnosti komparacije i inspiracije koja otvara nove perspektive mora iskusiti česte odlaske u Beč.

Od Beča se uči kako se čuva, hrani i kako raste identitet jednog grada. I sad dok pišem, u četvrtak večer u deset i po ovaj kratki putopis, sa Straduna čujem trube i bubanj uličnih balkanskih svirača koji uveseljavaju ljude u scenografiji napravljenoj božićnim planinskim kućicama. I da su mi otvorene funjestre osjetila bih miris kobasica i užeglog ulja. I ništa to ne bi ugrožavalo identitet Grada da je Grad uspio održati kontinuitet visoke kulture življenja. Kad shvatimo da svaka gesta, akcija ili događanje u javnom prostoru formira naš identitet, postat ćemo manje malodušni i manje mali ljudi.






KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne
stpetersburg0
PUT OKO SVIJETA
0      06|07|19 u 17:55
PUTOPIS: putovanje u Sankt Peterburg se ne odbija...
tovaric_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      23|06|19 u 17:41
PUTOPIS/ “Tovarić gre“: Dubrovnik – Blidinje
putopis_minhen_selb_08
PUT OKO SVIJETA
0      08|06|19 u 21:01
Tri dubrovačke studentice putovale su kroz njemačke tvornice keramike i porculana
maro
PUT OKO SVIJETA
0      26|05|19 u 16:55
Nakon ovog putopisa Mara Konjevoda, Cappadocia u Turskoj naći će se na vašoj Bucket listi putovanja
astemdarm_0
PUT OKO SVIJETA
0      18|05|19 u 13:34
PUTOPIS: Amsterdame, vidimo se opet!






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija