PUT OKO SVIJETA
11.08.2018 u 13:56

Kako je čaša vina odvela Pietra Bobana u Izrael i što ga je tamo oduševilo

Moje čudesno putovanje započelo je u Dubrovačkim vrtovima sunca gdje sam upoznao investitore iz Perua sa sjedištem u Miamiju. U našim prekrasnim vrtovima otvorila mi se nevjerojatna prilika uz čašu talijanskog Primitiva. Impresionirani mojom slikarskom ponudom pozvali su me da im se pridružim na poslovnom putu u Izraele gdje će mi omogućiti upoznavanje i suradnju s izraelskim galerijama i kolekcionarima te nezaboravno iskustvo Izraela, jedine demokratske zemlje okružene neprijateljskim diktaturama i ratno nastrojenim susjedima. Impulzivan kao uvijek nisam previše oklijevao i prihvatio sam ponudu. Konačno, nakon hrvatske beznadne svakodnevice prilika za ostvarenje i početak inozemne karijere se otvorila. 

Napisao: Pietro Boban


komentara  0

 Krenuvši iz Dubrovnika preko Zagreba, letio sam za Istanbul i konačno Tel Aviv, kulturološku meku. Odmah po slijetanju u Tel Aviv ostao sam impresioniran standardom i prestižem samog grada. Nikad ne bih rekao da je to zemlja koja ratuje s gotovo svim svojim susjedima. Zemlja koja sjaji u zlatnoj boji zbog lime stone kamena koji su obvezani koristiti na svim svojim građevinama. Čak i moderna arhitektura izgleda gotovo antički. Već na aerodromu sam zaskočen za jeftiniji taxi do Jeruzalema. Upoznat da sam u zemlji cjenjkanja umjesto početne cijene od 1400 kn uspio sam isposlovati prijevoz do drugog grada za 500 kuna. Dobra ponuda? Ne bih se kladio, ali svakako zabavan početak dana u 4.30 u jutro. Pušenje  je dozvoljeno i vozač nije presta pjevati cijelim putem nešto sto je zvučalo kao srpske cajke. Umoran od puta stižem u Wesford Astoriju, najluksuzniji hotel u Jeruzalemu. Dok se osoblje pobrinulo za moju prtljagu, iskoristio sam vrijeme za razgledavanje i ugrabio rijetku priliku. Prošuljao sam se na krov hotela, jer zašto ne i dočekao me najspektakularniji izlazak sunca. Pogled na maslinovu goru, blagi povjetarac, zlatna boja zraka, čisto tirkizno-oker nebo. Bio je to početak avanture. Spustivši se u sobu na 8. katu s pogledom na grad brzo sam se osvježio jer nedugo nakon po mene stiže privatni vozač koji se brinuo za moje potrebe ostatak putovanja. On me vozi do velikog zdanja u centru grada. Stare ville nobelovca Poelziga. Tamo me je ugostio njegov sin, fantastičan čovjek sijede duge kose, nadobudnog pogleda s nečim suspektnim u ruci. Uskoro me ponudio suspektnim predmetom, bio je to kaktus. Nikad prije nisam probao kaktus, specifičan okus, pun sjemenki, delicija. Hodajući kroz villu pričao mi je intimne price o svom ocu te njegovoj trećoj ženi s kojom je kupio i obnovio prekrasno zdanje kroz koje smo koračali. Nije bilo praznog zida, slike su bile na sve strane, velike prostorije popunjene skulpturama, visoki uski prozori s rešetkama, i grandiozna stubišta koja su kao labirint vodila iz prostorije u vrt pa u sljedeću prostoriju i tako u  nedogled. Dok smo razgovarali o međukulturalnim razlikama kojih ni nema toliko, batler nam je spravio kavu, ne bih rekao najbolja koju sam probao ali sigurno najjaču. Sjeli smo se u vrt, mali potoci su izvirali iz zidova kuće, Spuštajući se do velike smokve kraj mramornog stola za kojim smo sjeli. Rijetkost je upoznati 60-godišnjaka s entuzijazmom dječaka. Dok mi je pokazivao maketu i svoj plan za villu primijetio sam usko visoko stubište koje se činilo kao da vodi na krov. Već možete zaključiti iz priče s hotelskim krovom da sam se odmah zaintrigirao. S razlogom. Radosno je poskočio na moj upit i otpratio me na krov velikog zdanja.što me gore dočekalo teško je opisati riječima, cijeli grad kao na dlanu, s koje god strane pogledaš, duh povijesti. Nažalost uskoro smo se morali rastati, jer su me čekale druge obaveze, no razgovor sa starim Poelzigom zauvijek će mi ostati u pamćenju. Rado bi i prenio njegove rijeci, no osjećam kao da bih ukaljao njihovu intimnost prenoseći ih u bilo kojem obliku. Velik čovjek, nadam se da će poživjeti još toliko, jer svijetu fali takvih ljudi. 

Većinu sljedećeg dana sam priveo hodajući starim gradom, krenuvši od Gafa gate-a prema Western Wallu (zid plača), ulice su djelovale tako poznato, uske i visoke. Neopisiva količina ljudi tekla je njima, a štandovi koji jedva stanu su beskrajni. Možete naći sve što zaželite, pa čak i stvari koje ne mogu izreći. Od kože, rijetkih začina, ukradenih umjetnina pa sve do lažnog nakita. Istok kakav sam samo mogao poželjeti, odjeven u kratke krema hlače i laganu široku lanenu košulju osjećao sam se kao američki turist u Casablanci. Odmjeravan pogledom svakog prodavača, procijenili su da mene neće lako operušati pa su se više obrušavali na prave američke turiste. Pametan potez, ljudi s iskustvom, cak sam razmijenio par blagih smiješaka ili bi kimnuli glavom kao da se razumijemo, bez skrivenih nakana. Vraćao sam se u te ulice svako jutro i pokušao zapamtiti ta trošna lica, lica koja su vidjela više na svom Bazzaru nego sto ću ja u još 100 gradova. Tad sam prvi put osjetio da bih možda čak jednog dana mogao doci proživjeti koju godinu života u Jeruzalemu, svetom gradu mnogih religija. Dosta vremena sam provodio na suhoparnim druženjima i beskrajnim večerama, gledajući te male ljude impresionirane samim sobom, bez duha, bez razloga postojanja, no iako s njima za stolom, moj duh je opet bio van, šetao se ulicama, trčao pustinjom, razmišljao o onom psu bez oka koji bi se došao pomaziti svako jutro ispred hotela, koji je htio samo malo ljubavi. Zanimljiva pikanterija iz Izraela je također ta da su opsjednuti Hrvatima. Nešto u njihovoj podsvijesti, da li je to naša građa, strukturalne crte lica ili samo naš balkanski rastrojeni zapadnjačko/istočni duh. Nisam uspio dokučiti, ali jedno je sigurno. Kad spomenete Hrvatsku svi imaju istu reakciju; aaaaah, The land of beautiful people (zemlja lijepih ljudi). 

Standard je puno veći nego u Hrvatskoj, a takve su i cijene. Zanimljivo je bilo vidjeti sve silne začine i plodove koje doma plaćamo u enormnim ciframa, jako jeftine. No zato ako se odlučite za Nike tenisice, izdvojiti ćete bez problema prosječnu hrvatsku placu na njih.

Na putu kroz pustinju prošavši 0 see level, ostao sam iznenađen pustinjski krajolikom koji je više nego zanimljiv, tako drugačiji u svim svojim oblicima, suhi kanjoni koji vode sve do Petre, oaze u daljini, fatamorgana te beduinskih karavana. Na putu prema Masadi, zaustavili smo se kratko  uz potok slane vode koji se od kišne sezone još uvijek slijevao u Mrtvo more. Mjesto prepuno starih njemačkih turista namazanih ljekovitim blatom. Smiješni ljudi, čekaju u redu na svoje blato. Još uvijek se smijem u sebi kad god se sjetim prizora. Kad sam stigao u Masadu dočekao me glavni izvršni direktor, koji me prvo proveo kroz privatnu galeriju, pusti niski pejzaži koji nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnog, 1000 nijansi okera me još jednom impresioniralo. Veliki centar smješten usred ničega, polje solarnih ploča, moderni staklenici, te palme simetrično posađene. Otpratio me do žicare. I kreće uspon za Masadu, također postoji i zmijski put no ime me nije toliko odbilo kao činjenica da uspon traje satima na temperaturi cca 40 stupnjeva. Sam u staklenoj kutiji na visini od 50m podsjetiš se koliko si mal i ne bitan u globalu svijeta, zemlje ispod sebe i neba iznad. Masada je mjesto s prekrasnom i poetičnom pričom. Naizgled ne osvojiv  grad na vrhu okružen s liticama sa svih strana, no nakon duge opsade Rimljani su uspjeli. No kad su ušli u grad našli su samo trupla, cijeli grad, žene djeca starci, i sama kraljevska obitelj, odlučili su se radije otrovati i umrijeti kao slobodni ljudi radije nego živjeti kao robovi pod Rimom. Još jednom, iako miljama daleko, negdje tamo daleko je postojao grad koji je vjerovao u isto što i mi; sloboda je zlato!  I za svoju slobodu nisu sprezali pred ičim. Sjetio sam se svog Dubrovnika i zapitao, kad smo se mi prodali, kako smo dozvolili rasprodati naš grad, našu djedovinu. No ne treba biti general nakon bitke.. Treba djelovati, ako nije kasno, a pitam se...

Još sam neko vrijeme lutao u zanosu, razmišljao o mome gradu i onda smo stigli. Ušavši u veliki stakleni kompleks, prolazeći kroz njega, divio sam se savršeno izrezbarenim drvenim stupovima koji su držali glavni hol hotela i slušajući još jednog birokrata (vjerojatno direktora) koji me očajno pokušava očarati svojim kapitalističkim (ne) dostignućima ušli smo u prostoriju. Veliku kao nogometno igralište s jednom cijelom stranom u staklenoj stijenci. I konačno, tu je bilo.... Zamolio sam birokrata da šuti.. Gdje sam stao? O da, Mrtvo more, prodorno zelene boje, mirno s kristalima soli koji su formirali stijene uz obalu. Prizor dostojan riječi nadrealizam. Izašao sam što sam prije mogao, hodajući gotovo praznom plažom, prošavši pored još kojeg Nijemca prekrivenog blatom, skidajući odjeću sa sebe, pijesak je bio užaren, oštri komadići soli. No nisu me smetali, zakoračio sam u zelenu masnu smjesu, što sam dublje hodao bol je postajala sve veća, oštra sol pod nogama me rezala, sunce paralo po leđima. No, nije bilo bitno, znao sam da imam trenutak, sada i možda više nikad. 

Moj mir je uskoro prekinut, naravno. Postojao je skriveni motiv zašto sam pozvan baš u to vrijeme. Nebo je počelo parati velika buka, od nikud stvorila se eskadrila od 20 vojnih aviona na nebu. Vojna vježba, Izraelski zlatni.. Povratak u realnost. čak i da sam htio vratiti svoj trenutak, više nije bilo moguće, ta prokleta buka stvorila bi se točno kao švicarski sat svakih 15 minuta, ne bih stigao ni cigaretu popušiti, a evo ih opet... U daljini nadzirala se Gaza, moja sljedeća destinacija. Došavši do zadnje točke gdje me vozač mogao dovesti, izašao sam iz auta. Još jedan prizor za pamćenje, 10-ak deva i njihovi jahači. Jedna bez jahača, samo za mene. Bili su to beduini, čekalo nas je puno sati jahanja kroz pustinju, blizu same granice s Gazom. Hladna noć, put prema beduinskom naselju. Ljudi puni života i mudrosti. Najstariji, vođa, uvijek se držao po strani, no opet blizu, pušio je iz svoje lulu, dubokog pogleda i blagog osmjeha. Nitko me nije pitao za moju vjeru, za moja uvjerenja. U pustinji nije bitno, tamo je samo jedna istina, jedna filozofija. Samoća, čovjek sam sa sobom, sa svojim mislima, nešto od čega  zapad toliko bježi. Nešto od čega je zapad toliko prestravljen. 

S novim jutrom u daljini kao iluzija bila je tamo. Oaza. Polako jašući u oazi, shvatio sam njihov stil života, mjesto koje vode četiri glavne familije šatori svugdje, ručno rađene kamene konstrukcije za navodnjavanje, djeca trčeći okolo, igrala su se lovice, bosi i nevini. Žene u smijehu raspravljajući o tkaninama uz impresivne tkalačke strojeve napravljene od drva. Dok su me promatrale skrivene ispod više slojeva odjeće hihotale su se. Ja sam za njih bio stranac kao oni za mene. Četiri predstavnika glavnih obitelji pokazali su mi put. Posjeli smo se oko vatre, mislio sam u sebi pa ti ljudi vrte janjce isto kao i mi. Ponudili su me nargilom, dok hrana nije prestajala stizati. Bez susprezanja mogu kazati da tako dobro nisam jeo u ni jednom Michelin rangiranom restoranu. Tako drukčiji svijet, tako prirodan. No onda opet, baš kao uvijek moj mir i nostalgija su prekinuti bukom u daljini. Vojni helikopteri nadlijetali su stalno u svim pravcima, kao ose u pustinji koje ne mogu naći svoju košnicu. Apstraktan osjećaj, znajući da se tamo negdje u daljini iz sekunde u sekundu gasi još jedan život... No meni čaša nikad nije na pola prazna, na kraju dana, dva najjača ratnika su strpljenje i vrijeme..

Povratkom u Jeruzalem dočekalo me još jedno veliko iznenađenje, održan je gay pride. U sred najsvetijeg grada, najliberalnija povorka je započela, no nisam imao vremena. Spakirao sam se i dok se mom 8-dnevnom posjetu bližio kraj izašao sam u zadnji provod, u Gatsby. Par dan prije naišao sam na magično mjesto. Hodajući kroz grad vidio sam jedan zid od travnjaka, odmah po povratku u hotel raspitao sam se što je to i ono što sam našao... Bio je to klub, poseban klub.. Uspio sam isposlovati svoj ulaz. Sutra dan vrativši se do zida pozvonio sam na skriveno zvono. Zid se počeo micati, prekrasna visoka djevojka otvorila je vrata skrivena u toj travi. Ušao sam u prostoriju, malu neimpresivnu, 20-ak kvadrata. Izgleda kao knjižnica, svaki zid pun knjiga i čudnovatih predmeta. Nakon par upisanih rečenica na svoj tablet okrenula se prema meni i rekla izvolite. Najveća zidna polica s knjigama se zatresla i počela se otvarati. Još jedna skrivena vrata. Sad se preda mnom rastvorio klub, pun kristala, posluga na svakom koraku, lagan glazba, duh dvadesetih godina. Parovi u tihom razgovoru, samci zadubljeni u svoje knjige. Na svakom stolu kokteli kakve nisam nikad vidio.Sjeo sam se za šank; htio sam ostati dosljedan pa sam barmenu samo rekao „iznenadi me“...

 






KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija