PUT OKO SVIJETA
31.03.2018 u 17:28

PUTOPIS: Idila je samo albansko ime koje se ne odražava na niti jedan segment života na Kosovu

Ovo je trebao biti zabavan i jednostavan putopis. Par kartica teksta na digitalnom papiru i pokoja doskočica kako bi zabavila usputnog čitatelja. Ali ta sretna misao se ponekad izgubi u tranziciji. Onoj dnevnoj ili višegodišnjoj koja je prisutna na brdovitom Balkanu od stoljeća tamo nekog…

Napisao: Žarko DRAGOJEVIĆ


komentara  0

Situacija prva: Kosovo calling - “Dragi Žarko, pozvani smo da sudjelujemo na radionici pretprodukcije (ne znam više, znat ću skoro) u Prizrenu. Osim što je Dokufest super i radionica je vjerojatno korisna, super je da je netko od naših s Unseena tamo. Radionica je od 22.3 do 25.3, a možete doći dan ranije. Karla se već prijavila da bi išla. Mogu ići dvije osobe. Javi dal imaš volju. Poz, Mila”

Situacija druga: torbe su spakirane i njena putovnica je stigla Zagreb expressom na vrijeme. Jedna briga manje, ostalo ćemo već smislit putem. Igor je naredio da bilježim stvari i vratim se s cjelovitim tekstom. Ona ne želi tipkat apsolutno ništa jer je u sukobu interesa. Ja pak imam vječiti interes za sukobe, pa obećavam švrljat po rokovniku crtice koje će postati neka vrsta putopisa ili tek crtica vječitog putnika. Svakako neće biti zgorega imati zbroj uspomena. Život je ionako Crtani Film, davno je zaključio netko gluplji od mene… U biti, to sam bio upravo ja s nešto manje godina nego sad.

Preostalo je samo upalit auto. Krećemo na nepoznati crni dio mape kao što se nekad radilo u video igrici Age of Empires davne 1997. godine. Istraživanje je dobra stvar, pa gdjegod dospjeli u međuvremenu u ovoj avanturi.

Crna Gora je već odavno poznata ruta, Sea Rock festival ekipa je nebrojeno puta bila dobar domaćin, a i Tivat kao aerodrom poveznica na neke druge lokacije je ispitan. Imamo dovoljno kafe i čokolade, a do Ulcinja smo svakako na cesti uz more. Bitno da znamo plivat, moglo bi nam poslužiti u nekoj izvanrednoj situaciji. Karla je taj dio puta pristojna i pristaje prešutno trpiti moj odabir muzike u autu. Na povratku neću bit te sreće. U tom trenutku sam još uvijek bio naivan da joj se sviđa moj odabir. Ali starost i glupost idu skupa. Ja sam ipak zagazio u tridesetu a ona se fura na bogomdane dvadesete koje još uvijek toliko uživa. Sve je super. Smijemo se i glupiramo kako najbolje znamo. Krivudave planine poviše Ulcinja postaju prvi izazov. Čudimo se uskoj glavnoj cesti i pomalo smo šokirani kako se tu uspijevaju mimoić 2 autobusa ispred nas. Nadamo se da neće krenit na gore.
 
Pretpostavka je ipak majka svih zareza, ili kako već ono drugo znaju ljudi reć; pa nakon prve granice se vozimo dobrih sat - dva kroz Albaniju i tek negdje blizu autoceste naziremo pomake. Fascinantno je kako svako stotinu metara izroni tik uz cestu poneka pumpa u obiteljskom vlasništvu. Snob u meni se budi i uporno traži logotip Lukoila ili nečeg modernog na što smo inače razmaženo navikli. Na takvim pumpama je kažu i kikiriki prividno ukusniji. Jedemo u nekom usputnom restoranu te počinjemo turneju pečenog povrća i pomfrita za nju, a obilnih i nadasve ukusnih mesnih obroka za mene. Nije loše, na toj beskrajno dugoj sivoj ravnici odabrao sam jedini fensi restoran. Pomalo smo začuđeni što u restoranu uopće nema žena. Na TV-u se vrti vijest kako je bačen suzavac u parlamentu, ne razumijemo riječ albanskog nego guglamo na engleskom “stanje u regiji”. Još uvijek smo moderni i neopterećeni, ali tu spoznajemo prvu lošu slutnja i sretnu misao izgubljenu u tranziciji, onoj dnevnoj ili višegodišnjoj koja je prisutna na brdovitom Balkanu od stoljeća tamo nekog…

Nastavljamo dalje. Autocesta koje smo se dohvatili je jednaka onoj kao kod nas ili na nekoj prometnici još dalje u EU. Ukazuje se tunel, znak kaže 7 km duljine. Zbilja nije lagao. S dubrovačkih polaznih 13 stupnjeva na izlazu iz tunela došli smo na 0 i polako klizimo u minus. Na satu se bliži 18 sati i snijeg kreće pojačano padati. Sreća da su na autu ljetne gume pa se nemamo čega plašiti. Sve je divno do prvog oblaka u koji smo ušli. Magla i beskrajna bjelina je oko nas. U trenu kada spuštam brzinu na svega 30 do 40 km na sat, Karla kaže “zašto se mapa naglo zacrnila?”. Pokušavam upaliti duga svjetla ali još je gore, iz Age of Empires igrice smo naglo dospjeli u horor Silent Hill. Jebiga. Naivna djeca s juga koja uvijek bezglavo vrludaju svijetom…

Nakon par minuta tišine jedino što čujemo je glas Briana Fallona koji iz zvučnika pjeva “Mae” te priziva neka druga vremena; ona springstinovski američka kada radnici u odrpanim hlačama idu iz tvornica i rudnika svojim domovima. Kući ih čekaju njihove vječito nasmijane djevojke zagasitih caklenih očiju. Barem ih takvima pamte, a sada su one već ostarjele i redom veoma napaćene žene… Razmišljam kako ni u Jugoslaviji za ljude ovih područja nije bilo drugačije. Danas ipak jest, nema više tvornica i rudnika. Nezaposlenost je velika. Radio ipak još uvijek svira.

Nakon sat vremena spore vožnje i prolaska još jedne granice stigli smo do Prizrena. Ponovno se smijemo i veoma nam je zabavno kako se ona mapa i aplikacija na mobitelu zapravo zacrnila točno u 18 sati jer je tada padao mrak a pametni mobitel prati satelit čak i bez mrežne veze. Nismo dospjeli u Silent Hill, na sreću;  divni hotel u Prizrenu je odagnao sve sumnje. S poda se može jesti, a smješteni smo u samome centru grada, odmah do Sinan - Pašine džamije.

Situacija treća: boravak od nekolika dana u gradu koji broj 250 tisuća stanovnika se može prepričati u puno više od onoga u što će se sada pretvoriti ovaj sažetak. Povijest i zemljopis ionako nisam nikad volio pa će o tome bolje kazati wikipedia ili neki drugi pametni sustav na internetu. Ono što je bitnije ispričati su priče ljudi koji tamo žive, njihov trenutak u kojemu je nastala sretna misao, a potom je kolektivno izgubljena u tranziciji, onoj dnevnoj ili višegodišnjoj koja je prisutna na brdovitom Balkanu od stoljeća tamo nekog…

Dokufest (naši domaćini na Kosovu) je velik događaj za Prizren, turistički atraktivan i pomaže da se ovaj grad iz godine u godinu ekonomski i kulturno izdiže koliko god može u siromaštvu koje je sveprisutno. Nezaposlenost ide do 50% stanovništva ako ne i više. Političke nestabilnosti su svakodnevne, pa i sad dok pišem nagomilane dojmove (ponedjeljak, 26. ožujka) negdje u pozadini tinjaju recentne vijesti na linku o današnjim nemirima u Kosovskoj Mitrovici.

Mir ne postoji, brdoviti Balkana ne dopušta predah. Danas po našem povratku su bačene šok bombe i upaljene sirene za uzbunu. Podsjeća me na neka druga vremena u nekoj drugoj državi koja sam i sam osjetio.
Dokufest ekipa svejedno ne miruje. Upoznajemo Lindu, Erola, Vetona, Albu, Blertu, Guillerma, Kumjanu, Drena, mnoštvo drugih… Lica su nasmijana, prijateljska i cilj je svima napredovati te nadilaziti granice i probleme. Biti bolji i bolji. Iz dana u dan. Sve ono čemu svi na svijetu zapravo suštinski valjda teže. Osim kad je do napretka i izlaza van svojih granica doći malo teže…  Objašnjavaju nam kako su ostali zadnja zemlja u Europi koja treba vize za prelazak van Kosova. Pa čak i za onaj dvodnevni posjet Cavtatu k nama prošlog ljeta su se pošteno namučili. I ponovno će. Spoznajem u trenutku kako je luksuzno što naše ekskurzije idu od Njemačke preko Španjolske pa sve do Nigdjezemske. Njihova djeca to si neće moći priuštiti materijalno ni birokratski tko zna još koliko dugo. Svejedno, njih 13 polaznika u prosjeku 18 godina starosti je nadasve radosno što smo tu svi zajedno; iz dana u dan ih gledamo na radionici dokumentarnog filma i zbilja su ponosni na svoje ideje. Izabrani su među ukupno 88 prijavljenih. Nikad više. Put u Prizren za neke od njih bio je prvi put baš kao i za mene. Dijelimo jednako oduševljenje.

Situacija četvrta: Ajša se izjašnjava kao Albanka a ne kao Kosovarka. Benjamin bi snimao dokumentarac o situaciji kada su tenkovi morali štititi njegovu ulicu jer su mislili da zajednica Roma u Prizrenu odaje informacije Srbima. Albion je danas na ulici pričao s prosjačkim dječakom koji želi postati “imam” a dotad je nasilno izrabljivan od mafije i prosi od 6 ujutro do 1 u noći bos na temperaturi ispod nule u centru grada. Vjerojatno je i drogiran da izdrži nehumane uvjete. Tringa se pita zašto ne može prijeći preko mosta u Mitrovici na sjeverni dio bez straha da je ne ubiju. Jednako se pita za svoju prijateljicu koja ne može slobodno k njoj na južni dio istog grada. Iduća tema je o djevojci čiji otac ima prijatelje na visokim funkcijama u policiji. Radi toga se ona ne može nikome povjeriti da je zlostavlja. Kolektivno razgovaramo “što napraviti?”. Osjećam se glupo i beskorisno. Skupljam mučninu i bijes na vrhu grla.

Situacija peta: Ajša je ipak sretna dok priča o rođaku koji ima Down sindrom, kaže kako je pun ljubavi i da obožava neku sapunicu u bezbroj nastavaka. Super je glumac. Benjamin na drugi  dan radionice kasni preko sat vremena, prespavao je. Tinejdžeri to rade. Leart se na to nadovezuje kako nije ništa spavao jer su noćas tulumarili u hostelu. Albion ima cool zalizanu frizuru kao većina zapadnih teen hipstera. Tringa me dodaje na instagramu kako bi još više povećala svoj cool profil od preko 1700 followera. Ona i Iridida se došaptavaju o dečkima na radionici. Spoznajem da je Idila samo divno albansko ime koje se ne odražava na niti jedan segment života ove djece.

Situacija šesta: Nakon skoro pet dana u Prizrenu ipak dobro znam gdje se jedu najbolji kolači, kako je turski grill s preko 50 godina tradicije u centru najbolje meso koje sam ikad jeo. Saznajem kako je gazda neslužbene Dokufest kafane Aca u međuvremenu od našeg dolaska otvorio i trgovinu ženskih haljina. Kaže: “Brate, žene to vole. Turci to znaju napravit, pa rekao - da probam kad se tu već svi gastarbajteri dolaze ženit na Kosovoi trošit pare.”

Konobari vole nas Hrvate, u svakoj birtiji smo na prvu sklopili prijateljstvo i kad su čuli da smo iz Dubrovnika osmijeh na licu je bio ogroman a neka od uspomena njihovih roditelja ili njih samih je razgalila srce. Vrlo brzo smo postali domaći. Linda kaže: “Veliko je srce na Balkanu. Jedino Slovenci nisu imali taj temperament, a nemaju ga ni danas.” Potvrdno klimam glavom dok razmišljam kako će teško biti sutra otići.

Situacija sedma: Posljednju večer u Prizrenu dospjeli smo u najmanji bar na svijetu. Veton nam priča kako je tu pio s Algiersima. Ja prepričavam doživljaje s propalim bookiranjem koncerta Morrisseya u Dubrovniku i s veseljem kažem da stižu Dana Cooley i ŠPV ovog ljeta. Tugujemo skupa jer je nedavno umro Mark E. Smith. Saznajem da je otac umjetnice M.I.A. bio vođa Tamilskih Tigrova. Thurston Moore je isto došao na tapetu. Svi skupa iz tog mini bara idemo na hip - hop party jer Albin brat ima drugi DJ session u životu. Prizivam još jednom susret sa Snoop Doggom u kazalištu, ljudi vole slušati o tom napušenom osobenjaku.

Situacija osma: Na povratku nazad ništa nije novo ali ništa nije ni staro. Put se sada čini puno brži, ali svejedno nas granice i loše ceste usporavaju. Nikad kraja.

Situacija deveta: Umor nas je izludio, pomalo smo glupavi i blesavi. Tamo negdje oko Skadra smo se umalo vratili s tisućama LEK-a u džepu jer konobar nije imao dovoljno eura za vratit. Stari gazda ipak spašava situaciju. Uvijek je na Balkanu neki stari gazda koji spasi situaciju.

Situacija deseta: Pričamo o djeci s radionice dok se vozimo. Uviđamo koliko su odrasli za svoje godine i kako imaju mnoštvo problema ali svejedno im nitko ne može ugasiti onaj mladenački žar iz situacije pete. Možda njihova djeca dočekaju neko mirnije doba i zaboravi se situacija četvrta. A možda smo ipak Karla i ja samo prokleti empatični idealisti s iluzijama…

Situacija jedanaesta: Do ovog trena ona je smogla snage i zaslužila pravo odabira muzike. Vrtimo best of “Travis” na preskoke nekoliko puta. Moja wanna be Lukoil pumpa je u međuvremenu do temelja srušena kroz prethodna tri dana. Tuga je golema. Karla mi se smije dok konstantno uspoređujem temperature na mjeraču u autu. Izbjegli smo snijeg i nismo imali problema čak ni s ljetnim gumama. Dobro je. Majke će biti ponosne i konačno će mirno zaspati noćas. Provjeravamo mobitele u Crnoj Gori i šaljemo poruku da smo blizu Budve, preživjeli smo turneju po brdovitom Balkanu.

Situacija dvanaesta: Nakon prospavane noći i preživljenog prvog dana nazad u radnoj svakodnevici, shvaćam da je puno istine u onom pasusu na samom početku koji se nekoliko puta ponavlja u tekstu. Na ovim područjima zbilja je lako sretnu misao izgubiti u tranziciji, onoj dnevnoj ili višegodišnjoj koja je prisutna na brdovitom Balkanu od stoljeća tamo nekog… Tako smo blizu a tako daleko. Tako smo zapetljani da ove prostore nitko ne može pomoći niti odmrsiti.

Ipak, treba se nadati. Vjerujem da će budućih 6 dokumentaraca koje će talentirani klinci snimiti u idućim mjesecima donijeti više optimizma nego moji zapisi s Kosova. Na njima je budućnost. Pogledat ćemo ih s radošću na ovogodišnjem Unseen film festivalu u Cavtatu u 9. mjesecu.


Žarko Dragojević




KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne
malta_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      19|05|18 u 08:02
PUTOPIS s Malte: ljudi, to je mali mediteranski otok za savršeni odmor!
indija_vjencanje_lucija_tomasic (8)
PUT OKO SVIJETA
0      13|05|18 u 20:00
Lucija Tomašić je bila u Indiji, na vjenčanju svoje prijateljice Anushree
miho_katusic
PUT OKO SVIJETA
0      28|04|18 u 10:24
PUTOPIS: Miho Katičić iznosi svoje impresije i oduševljenje hodočašćem u Lourdes
putopis_rim01
PUT OKO SVIJETA
0      07|04|18 u 09:54
PUTOPIS: Uskrs u Rimu - nezaboravna molitva s 10 tisuća ljudi
putopis_ludo_more_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      17|03|18 u 17:58
PUTOPIS: "Ludo more" na Kubi






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija