PUT OKO SVIJETA
04.02.2018 u 09:03

PUTOPIS NIVES FRANIČEVIĆ: Na stazi sv. Vlaha u Južnoj Africi

Rekla bih da nas je naš parac prvo dovukao u Mossel bay, a potom i na svoju stazu. Pomalo sam se počela osjećati poput ambasadora svojih sugrađana, a i svog sina koji 3.02., na Dan sv. Vlaha slavi svoj rođendan. Staza dugačka 14 km, od mjesta gdje smo mi startali 9 km, nevjerojatno je scenična obalna staza nalik pomalo našoj konavoskoj samo u drugim koloritima. Čista ljepota - zapisuje u nadahnutom putopisu iz Južne Afrike naša sugrađanka Nives Franičević, turistička vodičica, pasionirana putnica, učiteljica joge koja voli pisati, fotkati i proučavati život. Vrijedi pročitati i pogledati bogatu fotogaleriju.


komentara  0

"Mama, ja sam malo proučavao…ta Južna Afrika uopće nije "prava" Afrika…a pored toga, ne sviđa mi se što ideš, tamo nije sigurno…" , pred moj odlazak iznosio je svoja mišljenja moj 14-godišnji sin pokušavajući negativnim pristupom umanjiti razočaranje činjenicom da prvi put u njegovom životu putovanje ne uključuje i njega.

Vjerujem da priče o putovanjima nisu potpune ako ih ne izokrenemo naglavačke, ako ih ne pretresemo i pretumbamo sve dok im se srž ne ukaže, sve dok nas njihov smisao ne zaslijepi svojim sjajem, dok se ŠTO ne pretvori u ZAŠTO! Svatko ima svoje zašto, no neke su stvari univerzalne i nezaobilazne, bez obzira koji bili naši razlozi ili motivi. Koliko god čvrst i zadan itinerer složili, koliko god priprema i planova putu prethodilo, Put je taj koji preuzima vodstvo! Koliko će naše iskustvo biti ugodno ili neugodno ovisi samo o tome koliko se prepustimo ili ne. To je zapravo krajnje logično, suština svakog putovanja je kretanje, odmak, promjena…svakim korakom ono se stvara, prethodno se ništa ne može učiniti, ono nastaje na licu mjesta. Kako uopće možemo pomisliti da ga možemo stvoriti iz svog dnevnog boravka, ili još gore, na putu očekivati da smo još uvijek u njemu?

Put nas prima svesrdno kao dobar domaćin, a na nama je da budemo što bolji gost! Kad se ta sinergija dogodi nijedna pojava na putu više nije lišena smisla!
Izašavši iz dnevne sobe u spektar naše percepcije ulaze potpuno novi, dosad nedoživljeni fenomeni , a naša svijest da bih ih dohvatila širi svoje radijuse! Ubacila bih opasku da putovanje u fizičkom smislu ne odvajam od ideje života samog kao našeg najvećeg i najvažnijeg putovanja, paralelu, rekla bih, svima dobro znanu. Moj sin je, nehotice, svojim izjavama, najavio dva fenomena s kojima ću se ja uskoro suočiti, a uslijediti će i drugi i tu kreće moja priča….

Da! Južnoafrička Republika ili kraće Južna Afrika nije Afrika iz naših romantiziranih predodžbi. Muškarci ne udaraju u bubnjeve ispred blatnih kućica dok polugole žene izvode ritualne plesove ( usput rečeno, rekla bih da je i drugdje Afrika sve manje to ). To je zemlja koja ima najveću bjelačku zajednicu na afričkom kontinentu i ne samo to već je ta zajednica oformila vlastiti identitet pa čak i vlastiti jezik tzv. Afrikaans. Zanimljivo je da su Afrikaneri potomci zaposlenika prve globalne multinacionalne kompanije. Pretežno su to bili Nizozemci, a tijekom 19 st.na scenu stupaju i Englezi. Udruženi, nalazeći se pritom u zemlji neopisivih prirodnih resursa, jasno je kakav je tretman snašao crno stanovništvo, a 1948 postojeći rasizam je institucionaliziran u Apartheid ( na afrikaans jeziku odvojenost ). U detalje Apartheida preširoko bi bilo ulaziti, no mnogi čitatelji će ga još uvijek živo moći vratiti u sjećanje! Moje putovanje susrelo me prvi put s pojavom međurasne netrepeljivosti koja tinja poput još uvijek aktivnog vulkana i unatoč Mandeli i stvaranju Rainbow Nation-a, Apartheid je još uvijek živ kroz svoje posljedice. Nešto poput našeg Domovinskog rata koji se iznova oživljava. Moja suputnica Danijela i ja objašnjavale smo im: " kad su vama ukinuli Apartheid, mi smo imali rat i dobili smo neovisnu državu, ali isto kao ni vi ni mi još nismo dohvatili tu zelenu granu" Rekla bih da je žrtva sistema nekada bilo crno stanovništvo, a danas su to i jedni i drugi pa i treći ( tzv.Coloured ). Mislim da su, kao i svugdje, najkraći štapić izvukli mladi, koji će ni krivi ni dužni "otplaćivati karmu" svojih predaka. Jedna žena s kojom smo pričali, čiji je sin pred upisom na fakultet pričala nam je kako je jedino što joj preostaje da sina nauči prihvaćanju i oprostu, alatima kojima se pobjeđuje frustracija nepravdom…do ponovnog uspostavljanja homeostaze…

Iz te velike raslojenosti na svim razinama proizlazi drugi fenomen kojeg sam do sada, živeći u Hrvatskoj bila pošteđena, a to je pitanje osobne sigurnosti. Zato, moram priznati, dok smo koncipirale naš road trip s početkom i završetkom u Cape Town-u o tome nismo previše razmišljale. Južna Afrika je pri dnu svjetske ljestvice sigurnih zemalja, a stope kriminala i ubojstava su vrlo visoke. Prije odlaska su nas poprilično isprepadali, a, bome i nitko od Južnoafrikanaca, koje smo o tome propitivali, nije negirao sigurnosne probleme dijeleći nam pritom svakojake savjete. Neki od glavnih bili su: "policijski sat" - ne vrludajte noću same po ulicama, a drugi koji je više nalikovao na zagonetku nego na savjet glasio je: " ukoliko se ne osjećate sigurnima, vjerojatno niti niste". Ipak praksa i teorija se nekako uvijek razilaze. U teoriji možeš biti dio bilo koje statistike, a u praksi ipak odvije se samo jedna stvarnost. Što i kako je određuje pomalo je i metafizičko pitanje. Moram priznati, mogućnost da bi nam se nešto moglo dogoditi održavala je na tihoj vatri optimalnu količinu adrenalina, što je putu čak dalo i svojevrsnu draž. No što je put dulje trajao sve je manje bilo straha, a sve više povjerenja. Kao da pomalo naučiš razlikovati umišljenu od stvarne opasnosti.

Ostala pitanja koja su poput kometa uletjela u orbitu naše svijesti su pitanje nestašice vode i pitanje epidemije smrtonosnog AIDS-a. Svi moji prijatelji već su informirani o nadolazećem "day zero" iliti nultom danu, danu kada će u Cape Townu nestati i zadnja kapljica vode. Pomalo jezivo pred-apokaliptično stanje čak i prije 2 mjeseca osjećalo se na svakom koraku; već pri samom izlasku iz aviona dočekali su nas ogromni upozoravajući plakati o dugotrajnim sušama i potrebi da se maksimalno štedi voda. Trudili smo se slijediti uputstva i štedjeti sa laganim osjećajem krivnje što smo za par stotina litara približili "day zero".

AIDS je drugi i trajan problem u zemlji sa gotovo 18 % zaraženih HIV virusom. Zajedno sa susjednim zemljama u samom je vrhu svjetske ljestvice po broju zaraženih.
Put je, dakle, započeo u Cape Townu, prema mnogim ljestvicama jedan od najljepših gradova na svijetu. I ja bih se apsolutno s tim složila! Tako silno dalek i odvojen od svega, kad mu pristupate iz zraka, kao da slijećete na neku čudesnu planetu iz Star Wars-a. Iza bespuća Afrike, ispred beskraj oceana. Vječno suncem okupan, nastao je ispred, okolo i između planina. Prekrasne plaže duž cijele obale, padine u vinogradima, muzeji, restorani, bazari…Opisani Cape town je bijelački Cape town i onaj koji turisti uglavnom i dožive, no golemi dio grada ipak zauzimaju nepregledni slamovi u koje se ne ide bez organizirane pratnje! Grad ne  bi bio to što jest bez svog zaštitnog znaka - Table Mountain planine! Nekako sam se oduvijek vidjela na njezinom vrhu kako religioznošću ravnozemljaša gledam prema kraju svijeta! Planine i penjanje su, inače, moja velika ljubav pa sam za uspon, oboružana zastavom mog društva HPD Sniježnica, odabrala najzahtjevniju, ali i najljepšu stazu. Jačina vjetra pri usponu bila je u rangu naše orkanske bure što ga je učinilo još zahtjevnijim, ali za nas to je bio jedan od najdražih događaja na putu!

Još smo jedan uspon odradili na sam dan našeg povratka kući. Vrh se zove Lion's head i osobito je popularan među Capetonians-ima (tako se nazivaju stanovnici grada ) koji strašno vole biti fit. Između 5 i 7 ujutro na brdu je bila nemoguća gužva. Jedva smo se probijali. U rano jutro svi đogiraju, bicikliraju, hajkiraju, po danu, valjda, rade, a uvečer obilaze raznorazna događanja što je, također vrlo karakteristično za njihov stil života.

Nakon par dana Cape-towna bilo je vrijeme da se uhvatimo ceste. Ni pet minuta nakon što sam primila volan iza nas policijski je džip upalio rotirajuća svjetla. Ispostavilo se da u traci za preticanje vozimo presporo. Naime, tek sam se navikavala na vožnju lijevom stranom ceste. Još jedna stvar s kojom se prvi put susrećem, bar u ulozi vozača. Nagrada za presporu vožnju bila je policijska pratnja slijedećih 20-ak minuta što je značilo siguran prolaz kroz slam-ove! Pet minuta nakon što smo se pozdravili s dragim policajcima uslijedio je sudar, omanji doduše i bez moje krivice, ali sve to bilo je dovoljno da se zapitamo kakvi su ovo zloslutni znakovi, hoćemo li vratiti auto i priključiti se nekoj grupnoj turi?

Naravno da smo odmah odbacili te misli i nastavili svoj put za koji mogu samo reći da bih ga opet sutra ponovila. Opisivanje svake dionice i detalja doveo bi me do knjige tako da ću samo istaknuti "highlightse". Najjužnija točka afričkog kontinenta definitivno je jedan od njih - Cape L'Agulhas. Tome je prethodio posjet plaži s afričkim pingvinima, a uslijedio je trekking ni više ni manje nego stazom Sv. Vlaha u gradu Mossel Bay-u!

Glampirali smo u planinama u unutrašnjosti; ako još niste čuli za "glamping" to je pojam skovan od glamurozno + kampiranje. U slobodnom prijevodu u šatoru smo imale krevet, a ispred šatora hot tub s pogledom na planine! Nismo mogle zaobići ni posjet vinskim regijama gdje smo umjesto u vinariji, krivo skrenuvši, završili u slam-u. Na kraju smo se ipak domogli vinarije gdje smo večerali i ispijali predobro vino dok je zalazeće sunce obasjavalo nepregledne vinograde. U itinerer smo uključili i pitoreskno ribarsko mjestašce na obali Atlantika.  No dionica puta koja je u nama ostavila možda najsnažnije impresije, bila je ona u kojoj smo najviše "skrenuli" s rute, mali "gradić" Sutherland ( glavna asfaltirana cesta i nekoliko prašnjavih sporednih) usred ničega doslovce, u polupustinjskom kraju u blizini kojega se smjestio najveći teleskop južne hemisfere, kao i niz drugih teleskopa na toj međunarodnoj astronomskoj postaji. Tamo smo na jednoj farmi unajmili kolibu bez struje kako bi nesmetano uživali u promatranju južnog neba. Ono što nikako nismo očekivali bili su oblaci koji su se nadvili u vrijeme službenih posjeta teleskopima, a i gotovo puni mjesec nije nam išao u prilog. Bez obzira na sve, tu noć smo zapalile vatru, sjele ispred kolibe i upale u totalni zen!

Sve točke puta pomno su odabrane i svaka je bila doživljaj za sebe, ali ono u čemu, također, leži čarolija road-tripa jest jednostavno bivanje na cesti, višesatne vožnje, prepuštanje krajolicima koji u Africi oduzimaju dah, kilometri i kilometri doživljaja, točnije više od 2 tisuće njih…

Eh da, naravno da nisam tek ovlaš maločas spomenula Sv. Vlaha…za dan našeg parca ta je priča zaslužila da bude šećer na kraju! Odmah da kažem da Mossel Bay, grad u kojem se nalazi rt Sv. Vlaha originalno nije bio u našem programu. Trebala je to biti puno atraktivnija Knysna koja je, nažalost, nedavno pretrpjela požare ogromnih razmjera pa je tek tada kocka pala na Mossel bay. Organizirajući "postaje" morali smo paziti da vožnja ne traje dulje od 3, 4 sata kako se ne bi doveli u rizik noćne vožnje koja nije preporučljiva.

Također, savjetujući se navečer sa našom host-kinjom odredili smo da ujutro prošećemo do rta koji je udaljen 15-ak minuta od smještaja te da tamo doručkujemo. Ujutro nas je dočekao njezin 90-godišnji otac te još jedan par Britanaca iz drugog apartmana. Bili su spremni na polazak. Hoćete da vas povezemo? Hoćemo, zašto ne! Tek tijekom vožnje shvatila sam da ne idemo na planirano odredište već se vozimo nekoliko kilometara dalje na početak "St.Blaize hikking trail", odnosno pješačke staze Sv.Vlaha, za koju nismo ni čuli!

Rekla bih da nas je naš parac prvo dovukao u Mossel bay, a potom i na svoju stazu. Pomalo sam se počela osjećati poput ambasadora svojih sugrađana, a i svog sina koji baš 3.02. slavi svoj rođendan. Staza dugačka 14 km, od mjesta gdje smo mi startali 9 km, nevjerojatno je scenična obalna staza nalik pomalo našoj konavoskoj samo u drugim koloritima. Čista ljepota. Ipak, možda najveći strah i nesigurnost sam osjetila upravo tu.

Zaostali smo za Britancima jer smo morale nešto pojesti prije odlaska što je uzrokovalo negodovanje kod starog gospodina. Bolje ići u što većoj grupi. Na stazi se znaju događati napadi. Hm. Krenule smo proučavati forume. Podijeljena iskustva. Radnice u resortu otkud smo krenule isto su bile sumnjičavo tajanstvene. Gutala sam knedle znajući da sam odluku već donijela. U jednom trenu promislila sam: ma nema šanse da mi se nešto dogodi na stazi Sv.Vlaha, našeg zaštitnika! Potrpale smo novce i kartice u grudnjake i krenule. Obično hodanje postalo je hodočašće!

Otkud sv. Vlaho na dnu Afrike? Službena priča kaže da je portugalski moreplovac Bartolomeu Dias sa svojom posadom, krajem 15.st, upravo na dan Sv.Vlaha, zaobišavši uspješno rt.Dobre nade, izašao na tom mjestu na južnoafričko tlo. To ih čini prvim bijelcima koji su kročili u Južnu Afriku. Drugu tezu postavio je naš nakladnik i pisac u iseljeništvu, Adam S. Eterovich koji navodi mogućnost da su Dubrovčani još prije Portugalaca, na tom mjestu utemeljili odmorišno - opskrbnu postaju za daljnje napredovanje prema Indiji.

Bilo kako bilo putovanja su čudesna! Istrgnuti iz poznatog okoliša, u susretu sa novim i drugačijim, susrećemo se sa samima sobom i to je prostor gdje se događaju čuda! I naš parac je radio čuda i nemojte nikad u čuda prestati vjerovati! Nazdravlje vam Sv.Vlaho!






KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne
nasloovna_putopis_tanzanija
PUT OKO SVIJETA
0      10|02|18 u 13:03
PUTOPIS: Nakon Afrike nisam ista - HAKUNA MATATA mi i dalje odzvanja u ušima
putopis_moshi_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      27|01|18 u 19:59
PUTOPIS: Uspon na Kilimandžaro – visinska bolest nije šala
sri_lanka_putopis04
PUT OKO SVIJETA
0      20|01|18 u 17:20
Šri Lanka - zemlja koja ostavlja bez daha
dolores_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      13|01|18 u 08:55
PUTOPIS iz planinskog grada na jezeru gdje često boravi George Clooney
putopis_oberan
PUT OKO SVIJETA
0      06|01|18 u 10:32
PUTOPIS: adventski đir po europskim gradovima






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija