PUT OKO SVIJETA
27.01.2018 u 19:59

PUTOPIS: Uspon na Kilimandžaro – visinska bolest nije šala

Ležim u krevetu i pokušavam zaspati. Let za Tanzaniju je rano ujutro, buđenje u 4 sata. Prebirem po glavi jesam li sam sve spakirala? Odlučila sam da neću uzimati antibiotike za malariju. Piju se mjesec dana i nisu stopostotna zaštita. Kupila sam najjači sprej za komarce pa se nadam da valjda niti jedan malarični komarac neće blizu mene. Cijepila sam se za žutu groznicu jer je to jedino cjepivo koje je uvjet za ulazak u Tanzaniju, ostala preporučena cjepiva za trbušni tifus, hepatitis i slično sam preskočila. Ne volim cjepiva, a i dobila sam reakciju od cjepiva protiv žute groznice u obliku jake boli u mišićima i zimice. 

Napisala: Maja Čupić


komentara  0

02/02/2018 - 04 sata

Budilica zvoni u 4 sata. Putovnica je tu, novci isto, a što je zaboravljeno, zaboravljeno je. Vozim se prema aerodromu i gledam Lokrum. Osjećam se kao da idem jako daleko. Na aerodromu euforija. Šesnaest ljudi, od kojih većina prvi put ide u Afriku. Zagreb, Istanbul, par sati tranzita pa sjedamo u avion za Moshi. Stižemo u Tanzaniju. Uzimamo vize za 50 dolara, ostavljamo otiske prstiju, prskamo se protiv komaraca, pjevamo, Šime snima s kamerom. Dočekuju nas vodiči i autobus, malo lošiji nego u filmu „Ko to tamo peva“. 

Do Moshija 30 km, kažu, pola sata. Nakon nekoliko minuta vožnje na cesti vidimo nekakve barikade, podsjećaju me na devedesete i raspad Juge. Zaustavlja nas policija. Vozači se nešto smiju s policajcima, prolazimo dalje. Iako je tek četiri ujutro ljudi uz cestu hodaju s košarama na glavama i nekud idu.

Gdje li idu? Što to nose?

Zaustavljamo se na benzinskoj po vodu. Izborom alkohola na benzinskoj se ne bi posramio ni bolji europski dućan. Put je obilježen izrezbarenim ležećim policajcima. Netko govori da ako imaš bubrežni kamenac trebaš doći u Afriku i nestat će pri vožnji. Dolazimo u hotel, uzimamo sobu. Katastrofa izgleda, tuš prska po cijelom kupatilu, nema tople vode, vrata se ne mogu zatvoriti, u sobi se jedva možemo okrenut. Ovo bi trebao biti najbolji smještaj cijelog putovanja. Posteljina izgleda čista, dobro je. Prostiremo mrežu za komarce, idemo spavati šest sati ujutro je. S minareta se čuje zvuk, zidovi hotela kao da su od papira. Uranjam u san.

03/01/2018 - 12.00h

Budim se, podne je. Posljednjih nekoliko sati s ulice čujem pjesmu, zvuči kao ženski crkveni zbor. Tanzanija je više religijska zemlja, kažu. Broji 43 milijuna ljudi. Do 1919. je bila njemačka kolonija, a nakon toga do 1961. britanska. 1979. su ratovali sa susjednom Ugandom.

1995. su napokon uveli višestranačke izbore, kaže Wikipedija. Dakle, skoro kao u nas, kasne četiri godine. Ostatci britanske kolonije se osjete, ljudi nose britanska imena, a engleski se uglavnom govori svugdje. Nažalost Tanzanija je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta.  Kršćanstvo je najzastupljenija religija, nakon toga islam (najviše na Zanzibaru). Više od trećine stanovništva je HIV pozitivno.

Grad Moshi u kojem smo smješteni nalazi se u podnožju najveće Afričke planine Kilimandžara. Udaljen je samo 30 tak kilometara od Kenije i broji 184 000 stanovnika.
Izlazimo iz hotela i krećemo u istraživanje.

Vozi se lijevom stranom, na cesti ima dosta auta uglavnom Toyote, nešto motora, naravno svi bez kaciga, i nešto tuk tukova. Dolazimo u Union cafe, pijemo odličnu kavu. Kava je jedan od najpoznatijih izvoznih proizvoda Tanzanije. Ulični prodavači šetaju s narukvicama, kartama svijeta, kartama Afrike idu za nama i svako malo čujem: „Hello sister come hir sister…“

Počinje kiša. Dvoje iz naše skupine kupuje kišobrane od uličnih prodavača. Plaćaju ga 140 kuna svaki. Malo su se zabunili u konverziji šilinga u dolare pa opet u kune. Naravno, kad su shvatili, ulični prodavač nije htio vratiti novce. Nekom smrkne nekom svane, ali kiša barem nikome ne pada.

Ručam juhu od piletine i đumbira, salatu od avokada i kozica i ražnjiće od slanine i kozica. Jako je ukusno. Šetamo gradom, žene sjede uz cestu prodaju tropsko voće, ananas, mini banane, avokado, mango. Blatnjavo je uz cestu ali ima neki svoj šarm taj šušur. Počinje me vrtjeti u stomaku. Sjetim se one fine salate koja sigurno nije oprana u flaširanoj vodi. Dolazim u hotel, uzimam neke ponesene pripravke. Dobro je, smirilo se, nema više salate, samo kuhano. Sutra slijedi izazov šest dana na planini.

04/01/2018

Budimo se u osam. Kiša je padala cijelu noć. Temperatura je ugodna, nekih 28 stupnjeva. Dolazi autobus i počinje avantura. Jedna velika torba sa stvarima za nosače i jedan ruksak na leđima. Za našu grupu od 16 ljudi ovih 6 do 7 dana uspona brinut će se nekih 40 osoba, od toga 2 kuhara, 30 nosača i vodiči.  Ne osjećam se dobro što mi idemo s ruksacima dok naše teške torbe nosu drugi. Ipak kupujem četiri velike boce vode jer tko zna kakva je gore voda. Jesam li licemjer? Svoje bijelo dupe da zaštitim od proljeva preko njihovih leđa, svojim dolarima. Ili kao glumim dobrotvora jer ljudi tako zarađuju?

Vozimo se autobusom prema Kilimandžaru. Putem ulaze nosači. Neki u dukserici, neki u tenisicama bez gojzerica. Na semaforima nam kroz prozor nude šešire s natpisom Kilimandžaro. Cjenkamo se, kupujem jedan za 7000 šilinga, nekih 20 kuna. Stavljam ga na glavu, pa skinem i pomirišem, a joj smrdi. Kosa me automatski počne češati.

Dolazimo u podnožje Kilimadžara, nadmorska visina je 1800 metara. Dok čekamo registraciju za ulaz u nacionalni park ručamo. Na meniju je tjestenina, povrće, meso. Vidim jetricu pa je mijenjam za teletinu. Za desert mango, ananas, limeta, naranča. Mango se topi u ustima. U grupi je jedna vegetarijanka, nikakav problem, poseban meni je za nju.

Danas se penjemo na 2700 metara n/v u prvi kamp. Krećemo oko 3 sata popodne, kiša kreće s nama. Hodamo kišobranima kroz džunglu. Vegetacija je predivna, vrijeme je ugodno, kiša i dalje sipi. Svako nekoliko prolaze ljudi svi se pozdravljamo sa "ĐAMBO".  Hodamo 4 sata. Teme razgovora su raznolike, ja sam u nekom svom filmu razmišljam o zahvalnosti prema životu dok mi se po glavi muvaju neki ožiljci iz prošlosti.
Stižemo u kamp.

Velika drvena kuća, izgleda predivno. U prizemlju veliki stolovi, a u potkrovlju kreveti na kat za nekih 20 tak osoba. Brzo odabirem gornji kat uz prozor. Poslužuju nam večeru, na meniju je juha od đumbira brdo tjestenine, povrće u umaku i svakome po jedna mala pohana ribica. Prozivamo večeru Isusovom večerom. Hrana je jako ukusna, a mi smo turbo gladni.

Osjećam lagani pritisak u glavi. Kao da sam cijeli dan provela na brodu pa me pomalo ljulja. Mjerimo puls mobitelima, komentiramo kako se osjećamo. Dogovaramo da je spavanje od deset navečer do osam ujutro jer se moramo odmoriti za sutrašnji dan koji će biti izuzetno naporan. Hodamo do 3700 metara n/v do drugog kampa i odmah nakon toga idemo na aklimatizacijsku turu na 4000 metara n/v tamo stojimo sat vremena i vraćamo se u kamp. Šesnaest duša u sobi diše, čujem svaki zvuk unatoč štapićima od voska u ušima.

05/01/2018

Sat zvoni šest ujutro je, svi se budimo, spremamo, krećemo dalje. Poslužuju nam doručak, donose dvije zdjele i serviraju nam zobenu kašu. Izgleda odvratno. Preskačem u nadi za nekim kruhom. Atmosfera je odlična.Obzirom da skoro i nisam spavala osjećam se odlično. Dolaze palačinke, tost kruh, marmelada, kikiriki namaz. Pa omlet sa povrćem i kobasice. Sve je odlično, osim one kaše. Pripremamo vodu, fotografiramo se i krećemo dalje. Kaže mi vodič:  „We ll gonna kill the Kili!“. On je Uhuru peak ili Vrh slobode, najviši vrh Kilimandžara i Afrike, visok 5 895 metara, osvojio preko šezdeset puta. Kaže da visinsku bolest više i ne osjeća.

Krećemo. Tempo je lagan i baš kako treba. U zraku se osjeća nekakav pritisak kao pred kišu. Po putu odzvanjaju pozdravi: "đambo, đambo". Na putu prema gore vegetacija je malo rjeđa, džungla ostaje iza nas. Proviruje sunce, mažemo se faktorom 100 ipak smo 2 stupnja od ekvatora. Pijem dosta vode. Kažu, minimalno četiri litre dnevno je potrebno u planini. Ne razmišljam o ničemu, samo korak ispred jedan po jedan. Neko ubere afričku malinu, narančaste je boje, jedem. Kažu, ne brini vodiči govore da je jestivo.

Osjećam glavobolju, pijem ibuprofen. Hodamo neka tri sata, lijepo je, u zraku je i dalje nekakav pritisak. Osjećam kao da mi mozak pomalo usporava kao da se misli više ne guraju nego idu lagano jedna pa druga. Je li ovo taj zen? Da odem živjeti na planinu? Negdje smo na 3100 metara nadmorske visine.

Lagano postajem umornija, onaj osjećaj kao da sam sišla s broda se pojačava. Osjećam da mi se mantra. Uzimam kikiriki, bolje mi je nakratko, pa nekakav šećerni bombon. Pričaju oko mene o rafiniranim i nerafiniranim šećerima i njegovim utjecajima na organizam. Ne mogu pratiti razgovor i živo me boli uho za šećere trenutno. Dođe mi da vrisnem. Usredotočujem se na svaki korak, jedan, pa drugi ajde možeš ti to, to je samo umor zbog nespavanja, stvari i ovog pritiska u zraku. Uzimam neku direktnu energiju, neki vitamin B u prahu. Odvratnog je okusa. Naslanjam se na štapove. Hrvatski vodič me vidi, kažem mu nešto malo mi se mantra, ali ok sam. Neugodno mi je. On mi uzima mi ruksak. Pitam ga koliko do najbližeg kampa, kaže četiri sata gore, četiri dolje. Govori da će me nositi ako ne budem mogla. O Bože, nadam se da me nitko neće morati nosit…. Misli su mi spore i fokusirane na to da se ne srušim. Na rubu sam suza. Idem dobro je, bodrim se... 

Napokon stajemo. Legnem u travu. Briga me za bube i kukce. Zatvaram oči pokušavam se odmoriti malo i prikupiti energije za dalje. Daju mi krumpir i bananu. Popijem sok. Dobro je, malo mi je bolje. Naglo počinje pljusak ne možemo se više odmarati, krećemo dalje. Govore mi da nisam više blijeda. Hodamo, kiša pojačava, pred nama je nešto malo manje od 4 sata hoda. Mokra sam. Posuđujem kabanicu. Doslovno se gegamo radi bolje aklimatizacije na visinu. Razmišljam o krevetu i snu, kako će biti lijepo kad zaspem. Kažu još pola sata do kampa. Pa za pola sata, opet kažu pola sata.

Misli su mi sve rjeđe. Između dvije misli stanka. Tijelo je umorno. Opet mi se lagano mantra. Samo da dođem do kampa bit će sve u redu, govorim si. Kaže hrvatski vodič u kampu se odmaramo sat i krećemo dalje na aklimatizacijsku turu. Noć pada ići ćemo s čeonim lampama. Neki ljudi se žale, neki govore da je to suludo, neki ubrzavaju tempo. Ja samo želim doći do kampa i zaspati. Govorim mu da ne znam hoću moć dalje od kampa. 

Napokon dolazimo u kamp, 5 popodne je, hodali smo nešto više od 8 sati. Vodič mi daje pet na afrički stisnute šake kaže Congratulations, you made it. Mislim se, bome ovo je i bilo za čestitati mi. Čestitam si. Tražim WC. Čist je i ne smrdi. Thank you Africa.

Osjećam se čudno i zbunjeno. Uzimamo kućicu za četiri osobe. Prebirem po mojim stvarima koje su nosači teškom mukom donijeli. Razmišljam kako su svi od osoblja tako ljubazni i dragi. Nekako se uspijem presvući i obrisati vlažnim maramicama. Skidam čarape i shvaćam da su mi noge mokre. Guram mentol maramice u gojzerice da se osuše. Odlučujem da ne mogu hodati još četiri sata, kažem ja ću sutra na aklimatizaciju sama s vodičem samo da se malo odmorim tijelo jednostavno ne može.

Hrvatski vodič kaže da mi to umanjuje šanse da osvojim vrh. Zapeče me to malo. Ali pomislim vrh ću osvojiti ako se karte slože, a ako ne, vrh može i bez mene. Smeta mi što samo ja ostajem, razmišljam da se natjeram da izvučem odnekud energiju? Što ako se srušim? Svi oko mene se spremaju, uzimaju pernate rukavice, jakne, kape, gore je zima, a moraju stajati oko sat vremena. I ovdje je zima oko nula stupnjeva je. Nema nigdje grijanja.

Oblačim debelu majicu i uvlačim se u vreću.
Objašnjavaju mi da je u velikoj kući glavni vođa i da njega tražim ako mi bilo što treba. Kažu zove se Izaja, obilazit će me svako malo. Oni odlaze. Ja nisam dobro.  Dolazi vodič i tješi me da će planina uvijek biti tu, a da ja moram misliti na svoj život. Zabrinut je. Kaže idemo do spasilačkog tima. Pita me možemo li sutra ići dolje. Podrhtavam u četiri jakne. Kažem ne bi, ne mogu spavat. Sad me već strah. Dolazi do mene i govori doći će auto za sat. Idem se pakirati, trpam stvari u torbu. Dolazim u kolibu, donose mi jest neku juhu. Bljutava je. Razmišljam je li to ona ista od jučer od đumbira. Ne osjećam okus. Silim se pojesti. Donose i palačinke i kruh. Pojedem griz palačinke ne mogu više. Donose mi rižu i povrće. Jedem jedan zalogaj jako dugo. Ne mogu. Fuck this govorim sebi dobro si odlučila ideš dole. Kako je rekao vodič planina će uvijek biti tu. Kako se on ono zove?

Vadim papir iz torbe pišem poruku grupi, ne želim da brinu. Vodič kaže poslat ću nekog s tobom kao pratnju, ali morat ćeš platiti taxi do hotela 50 dolara. U redu, kažem. Pitam je'l mi riješen hotel tek oko ponoći ću biti u gradu. Kaže hoće, riješit će. Napominje mi opet za 50 dolara da ih ne dajem taxisti nego pratnji. Čekamo. Dolazi mi pratnja neki lik čudno izgleda, ali vjerojatno ni ja ne izgledam puno bolje. Daje mi neki papir da ispunim, pišem 38, CROATIA, NOT FEELING WELL. Glava mi otpada unatoč drugom ibuprofenu što sam popila.

Dolazi bijeli Jeep. Naprijed sjede 3 lika. Otraga moja čudna pratnja i ja, a na stražnji dio đipa trpaju se još četiri osobe i nekoliko torbi od čega je jedna valjda moja. Muzika u  trešti. Krećemo, noć je njih 7-8 i ja. Nekih 100 metara od mene vidim u daljini svjetla, taman silaze moji s aklimatizacije. Razmišljam hoće li im dat poruku, nekako bi im javila da ne brinu. Da im blicam čeonom lampom? Vidim dva svjetla kako idu prema nama. Jesu to moji? Vadim lampu i nešto signaliziram. Palim gasim. Čini mi se da idu dalje za nama. Ili su to svjetla od kućice? Ovaj na prednjem sjedalu se nešto dere, voljela bi znati o čemu priča, pokušavam razumjeti Swahili. Zima je i dalje. Vozimo se dugo. Osjećam pritisak u ušima. I napokon kapke kako padaju, kako se opuštaju malo.

Bude me ležeći policajci namijenjeni liječenju bubrežnih kamenaca. Vozimo se dugo. Bolje mi je. Kažem vozaču da je Tanzanija lijepa. Govori, hvala, siromašna je zemlja. Kažem znam, nije ni moja zemlja bogata toliko. Ljutito kaže ne možeš to uspoređivati. U pravu je. Šutim. Dolazimo ispred hotela. Ponoć je. Stražar otvara vrata. Daje mi papir da ispunim. Ljut je. Pitam ga da li priča engleski, hoću znati cijenu sobe. Govori da ne priča iako vidim da laže. Pitam ovoga iz pratnje da ga pita koliko košta soba. Kaže 15 dolara. Zamolim da mi to napiše na prijamni papir. Ljutito kaže da neće.  Dajem pratnji 50 dolara i zaključavam vrata. Tuš ne radi, krevet je čist. Perem zube i idem spavati. Spavam do 3 pa do 6 pa do 8. Dobro je. Naspavala sam se. Thank you Africa.

06/01/2018

Ujutro prebirem po stvarima. Želim sobu u kojoj radi tuš. Netko kuca. Otvaram, pita čovjek u pedesetima može li  ući? Iz agencije je. Kaže da je visinska bolest opasna. Kaže da soba nije 15 dolara nego 30. Otvaram booking.com za 30 dolara mogu u vilu, a ne u ovu rupu. Zatvaram booking.com bolje da to ne gledam i tako moram čekati grupu u ovom hotelu. Mijenjam ovu sobu za sobu s tušem, toplom vodom i klimom.  Odlazim nešto pojest. Sjedim i osjećam masne ruke od antibakterijskog gela, gledam gajbe Coca Cole koje nose okolo, strance koji traže mir nasuprot ljudima koji preživljavaju. Imaju li oni ikakav mir? O čemu razmišljaju? Tijelo mi je ljepljivo od spreja za komarce. Mušice lete okolo.

Policajac s drvenom puškom obučen u tešku zelenu uniformu na 30 stupnjeva mi govori đambo. Do njega policajka s drvenom palicom. Pretpostavljam da su zaduženi za red. Žena prolazi s velikom torbom koju nosi na glavi. Zbog toga joj je tijelo uspravno, veliko ponosno. Dijete dobi mog djeteta vuče kolica s nekim kutijama. Je l' mu to posao? Od koje dobi počinje raditi? Kako je ovo Bog podijelio karte? Što nam je darovao sa svim komforom koji imamo? Jesmo li zahvalni uopće? Ili podrazumijevamo toplu vodu, udoban krevet, struju, hranu, obrazovanje i sve ostalo što smo jednom jedinom kartom dobili rođenjem?

Policajac se sklonio u hlad. Žene na ulici sa šivaćim mašinama šiju robu, strankinja do mene radi na laptopu. Grad živi. Svi žive najbolje što znaju, a netko od gore dijeli nam karte…

Tri dana bit ću sama u Moshiju, a onda se vraća ekipa s Kilimanđara i idemo na safari.


dubrovniknet team




KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne
nasloovna_putopis_tanzanija
PUT OKO SVIJETA
0      10|02|18 u 13:03
PUTOPIS: Nakon Afrike nisam ista - HAKUNA MATATA mi i dalje odzvanja u ušima
putopis_juzna_afrika_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      04|02|18 u 09:03
PUTOPIS NIVES FRANIČEVIĆ: Na stazi sv. Vlaha u Južnoj Africi
sri_lanka_putopis04
PUT OKO SVIJETA
0      20|01|18 u 17:20
Šri Lanka - zemlja koja ostavlja bez daha
dolores_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      13|01|18 u 08:55
PUTOPIS iz planinskog grada na jezeru gdje često boravi George Clooney
putopis_oberan
PUT OKO SVIJETA
0      06|01|18 u 10:32
PUTOPIS: adventski đir po europskim gradovima






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija