PUT OKO SVIJETA
22.10.2017 u 08:23

PUTOPIS: Dubrovčanima Šri Lanka nije bila nikad bliža: zemlja u kojoj se svira kobrama i jaše na slonovima...

Bio je 4. rujan, kad me urednica pitala imam li važeću putovnicu. Nije mi na pamet palo da će me za uru vremena pitat je l' bi išao na Šri Lanku i Maldive s Turkish Airlinesom. Naravno da bi… Nikad još nisam bio izvan Europe. Nije da nisam imao volje, ali falilo je onoga što svima vazda fali, u ovom slučaju put, smještaj i hrana bili su nam osigurani.

Napisao: Igor Mlinarić


komentara  1

Sve što sam o Šri Lanci znao prije puta jest gdje se nalazi, da ih je 2004. pokosio tsunami i da za posjedovanje bilo kakve droge slijedi smrtna kazna.

Nisam previše razmišljao o putovanju, čak sam dva dana prije puta promislio kako mi se ne ide. Sad bi se najradije išamarao, da kojim slučajem nisam otišao. Dočekao sam taj utorak 10.10. i s aerodroma u Čilipima uputili smo
se za Istanbul. Turkish airlines pobrinuo se da budemo u business klasi, pa i da let za Colombo čekamo u business loungeu. Nije nam falilo ptičjeg mlijeka, čovjek se lako navikne na takav komod. Nije me bilo teško
impresionirati, jer sam do tada uglavnom letio s našom nacionalnom kompanijom. Žvaku i vodu zamijenili su sljedovi obroka, pića, ića i svi ostali sadržaji koje vožnja avionom može ponuditi, čak i internet (mislio
sam da je to nemoguće). Kad smo nakon 11 sati leta, nakon presjedanja u Maleu stigli na Šri Lanku, dočekao nas je naš vodič Mangala, okitio nas cvijetnim vjenčićima i poželio dobrodošlicu. Nakon nekoliko na brzinu
ispušenih cigareta, ubacili smo se u mini bus gdje su nas čekali naš vozač "Smješko" i kufernosač "Jozo" - za nas je bilo nemoguće zapamtiti njihova prava imena, a oni su jako dobro prihvatili svoja hrvatska imena, kao i nas.

Prvi šok - Promet. Iako savršeno funkcionira, i u par dana vidjeli smo samo jednu lakšu prometnu nesreću, to vam je teški kaos. Prestiže se gdje tko stigne, puna crta na cesti nikome ne znači puno. Kad planiraš prestići
onoga ispred sebe samo mu upališ duga svijetla kao upozorenje i deri po gasu. Po danu kada svjetla nemaju učinak, onda kao upozorenje koristiš trubu. Kamioni, autobusi, auti, tuk-tukovi, bicikle, motori, sve u isto
vrijeme na istom mjestu. Kružnih tokova k'o u priči, a prvi semafor vidjeli smo tek 3. dan. Prometnice su takve, da naša magistrala više ne izgleda tako loše. Vjerovali smo Smješku, i nakon prvih nekoliko "umalo sudar" situacija,
opustili smo se i jednostavno prihvatili da ljudi na Šri Lanci tako voze.

Drugi šok - Gdje su komarci? Iako smo očekivali tešku vlagu i milijune komaraca, od toga, na našu sreću ništa. Iznenadio nas je broj pasa lutalica po ulicama. Netko iz grupe je dobacio kako bi Sandra Sambrailo ovdje imala
pune ruke posla, ali ovi psi naučeni su na kaos u kojemu žive, i minimalno mu pridonose. Mangala nam je ispričao da su ih jedno vrijeme skupljali s ulica i ubijali, a onda se narod pobunio, i sada su oni tu, kao u nas golubovi. Ne rade nered, čak ni ne laju. Neki čudni psi budisti, smireni i dragi. Doduše svi su nekako slični, u par nijansi razlike, i posvuda su.

Kad sam rekao prijateljima da idem na Šri Lanku, svi su me pitali - a što ćeš ti tamo jesti? Razmažen kakav jesam i mene je to malo brinulo, ali računam, i da 10 dana ništa ne pojedem ne bi bilo loše. Iako su se domaćini pobrinuli da dobijemo hranu prilagođenu zapadnjacima, za mene je to i dalje bilo prezačinjeno, ali uvijek bi se našao neki komadić piletine kojega i uspio progutati.

Kad smo skrenuli s glavne ceste, u tešku džunglu na neki makadam, oprala me nervoza. Promislio sam gdje nas to voze, kad nakon par minuta drndanja stigli smo do prvog Sun Green hotela. Lijep hotel nema što, dočekali su nas k'o gospodu, uzeli prtljagu i otpratili svakog do svoje kućice. Tu smo se dočepali interneta, svi ovisnici jedva smo se dočekali čekirati na Šri
Lanci. Više smo se radovali internetu nego tušu, koji nam je svakako bio potrebniji. Prao me adrenalin pa nisam mogao baš spavati, a ujutro sam se probudio prije alarma. Engleski doručak, jaja i kobasice i akcija je mogla početi.

Prvo smo posjetili Sigiriyu (Lavlja stijena), arheološko nalazište u sredini Šri Lanke, za koju kažu da je osmo svjetsko čudo. Čim smo čuli da do vrha te monolitne stijene moramo proći 2500 kamenih prastarih skalina, krenulo je klasično dubrovačko njorganje, ali kad smo vidjeli babe Nijemica kako se sa štakama penju, brzo smo prestali kukati. Sigiriya je 1982. godine upisana na UNESCO-v popis svjetske baštine i okružena je nevjerojatnom džunglom koja ostavlja bez daha. Naseljena je još u 5. stoljeću prije Krista. Nekad je
bila kraljevstvo, a kasnije budistički samostan. Putem do vrha nalazi se i galerija s "nestašnim" freskama, koje nismo smjeli fotografirat - tu je bila poprilična gužva. Putem do vrha stalno susrećemo upozorenja da budemo tihi i da ne uznemiravamo pčele, nije nam bilo svejedno, ali uporni da stignemo do vrha prošli smo kraj neke sitne zmijice, kamenih lavljih šapa i po montažnim skalinima postavljenim strmo uz stijenu stigli smo do cilja.

Sreća je bila da je puhao lagani vjetar inače bi krepali svi skupa na tom vrhu, ali pogled na sve strane oko stijene bio je vrijedan svakog pređenog skalina. Spuštanje je bilo još gore, inače nemam problema s visinama, ali
ovo je bilo previše i za mene. Jedva sam dočekao da se dočepam stabilnog i mirnog tla. Putem su nas opsjedali trgovci, naporniji od naših ubacivača letaka za restorane na Stradunu. Vjerujte mi, lakše je kupit to što prodaju
nego se natezati s njima. Sreli smo čovjeka koji svira kobrama, bez problema sam sjeo kraj njega i zasvirao. Lijepe su te kobre i kad sikću, a vjerujem da su dobro ošamućene kad služe za zabavu turistima. Sve je bilo
okej dok se nisam digao s kutije na kojoj sam sjedao, a onda su iz nje ispala dva pitona, malo sam se grlio s njima, kao nije me bilo strah, u tom trenutku bio sam najhrabriji na svijetu. Tu zafrkanciju i fotografiranje
platili smo 20 dolara. Marija i Bukvić par minuta iza nas, istu atrakciju su platili manje od 10 dolara… Majmuni, psi, gušteri, raznorazne ptice koje je nemoguće identificirati sasvim slobodno i opušteno šeću se među
turistima i svima je super.

Putem do plantaže začina posjetili smo Golden temple Dambulla, gdje se nalazi najveći Budin kip u Šri Lanci. Tu smo sreli i jednu prodavačicu cvijeća koja je bez problema pozirala da je fotografiramo. Njena unuka
jedna je od najslađe djece koje sam ikad vidio, regalali smo joj čokolade i nastavili svojim putem. Još jedan objed, još malo piletine i eto nas na plantaži začina. Vanilija, đumbir, papar, kakao, crveni ananas i između
svih ostalih i cimet na koji su Šri Lančani iznimno ponosni nama ispred nosa, u najprirodnijem obliku. Kratka prezentacija što je za što dobro, poluamaterska masaža i najukusniji kakao koji sam ikad popio bili su uvod u butigu od začina. Aj sad nakon svega toga ne kupi nešto… Nije nam trebalo dva put reći, zelenog čaja, đumbira i aloe vere smo pokupovali za tri generacije, a među policama njihove kozmetike i drugih raznoraznih
pripravaka u džungli, u sred Šri Lanke, na zidu stoji slika Mostara. Kao i više puta do sad, promislio sam- Nema đe ih nema!

Where do we go first? Hram or hotel? So đe? Sonjine kombinacije englesko-hrvatskog skretale su nam pažnju s manijakalnog prometa u kojemu smo se nalazili na putu do Kandyja, religijskog centra i nekad glavnog grada Šri Lanke. Putem do budističkog hrama, pokraj kojeg se nalazi i hinduistički, mogli smo čuti i hođu i poziv na molitvu muslimana, a i crkva je bila tu
negdje. Duge hlače i bose noge i mogli smo ući hram. Bubnjevi, pjesma, mirisni štapići od kojih mi je bila muka i molitva skupa s hordama turista iz cijelog svijeta. Za mene je sve to bilo malo previše, a kad sam skužio da
budisti za koje sam mislio da su produhovljeniji od nas skupljaju pare/lemozinu, dojam je skroz opao. Doduše hram je impresivan, lijep za vidjeti. Ispred ulaza stoji policija koja pregledava posjetitelje jer se prije nekoliko neki terorist ispred tog hrama raznio bombom.

Naporan i intenzivan dan, završili smo u novom hotelu, sa slabim internetom i još kojim komadićem piletine i juhe. Buđenje u The Swiss Residence hotelu uz poziv na molitvu i pogled na grad bio je poseban doživljaj.

Vrijeme je za tvornicu nakita Hemachandras (Kandy) Limited Jewellers. Šri Lanka je bogata različitim dragim kamenjem, a nakit izrađuju kao i nekad, ručno. Tvornica čaja Geragama Estate radno je mjesto žena svih generacija, koje vrijedno prave najrazličitije vrste čaja, od kojih su najpoznatiji šrilankanski zeleni i crni čaj koji se piju po cijelom svijetu. Još uvijek rade na mašinama koje su napravili Britanci dok su još vodili glavnu riječ
na otoku.

Na red su došli slonovi. Da sam došao i samo njih vidio bilo bi mi dosta. Šetaju ulicama Pinnawala prema rijeci Maha Oya gdje smo ih čekali, skupa sa stotinama djece i drugih turista, željni susreta s tim velikim i plemenitim životinjama. Ta situacija ostat će mi urezana u pamćenje dok sam živ. Bio sam uzbuđen k'o malo dijete, a kad nam je Mangala ponudio da odemo do mjesta gdje možemo jahati slonove, iskočio sam iz kože. Na Šri Lanci slonovi su nacionalna životinja, iako im je na zastavi lav. Slonovi su pomogli izgraditi Šri Lanku, a danas narod pomaže slonovima koji zbog različitih razloga ne mogu više živjeti u divljini. Svaki slon ima respektabilno ime, "moj" se zove Raji, velik je, crn i ima žute pjege po surli. Jeste li znali da slonovi imaju kosu? Tanku krutu dlaku po glavi?

Preslatko! Uspeo sam se na Rajija i učinio đir. Sve pod budnim okom Mahuta-to bi bio kao neki trener slonova, koji komunicira sa slonom preko zapovijedi. Ukoliko bi netko drugi osim Mahuta davao upute, slonovi bi se
zbunili i možda malo popizdili, iako su miroljubivi. Slušao sam Mahuta i samo uživao u tom iskustvu. Kasnije smo ga hranili i naravno napravili tisuću fotografija, jer 'ko zna kad ću se opet igdje tako blisko družiti sa slonom.

Nakon jahanja, u papirnici u kojoj sve proizvode od slonove kakice ostavio sam cijelo malo bogatstvo, nisam mogao odoljet, a i većina zarade ide za skrb slonova, pa mi nije teško palo.

Krenuli smo prema Colombu, glavnom gradu Šri Lanke, to je ujedno bila i naša zadnja točka na ovom putovanju. Smjestili smo se u hotel Tangerine, na obali. Bila je noć, ali to me nije spriječilo da učinim đir plažom i osjetim taj silni Indijski ocean. Umočio sam noge u ocean, a kroz mene je prošla neka čudna energija, naježio sam se od glave do pete, cijelo vrijeme sam vizualizirao kartu svijeta, tu Šri Lanku i malenu točkicu (sebe), tu,
na toj obali, na toj plaži.

Colombo je glavni i najveći grad Šri Lanke, u prijevodu znači morska luka. Urbano je središte i razvija se dosta brzo. Gradi se na svakom koraku, a jedna je od najvećih transportnih luka u Aziji koja ima i važan geopolitički značaj, pa se tu lome koplja između Indije i Kine koje žele povećati svoj ionako popriličan utjecaj u Indijskom oceanu. Široke ceste, gust promet, trgovine, restorani, ma sve što svaki velegrad ima. Tu se nalazi i najviši toranj u ovom dijelu svijeta, Lotus tower. Utjecaj
Britanaca u Colombu najviše dolazi do izražaja, od arhitekture, pa i svega ostalog. U Colombu smo se susreli s jednim od menadžera turističke agencije
Aitken Spence koja je i organizirala naše putovanje, koji nam je u kratkim crtama objasnio situaciju u kojoj se nalazi Šri Lanka. Zbog rata koji je trajao 30 godina s Tamilima na sjeveru zemlje, turizam ali i ostale
gospodarske grane sporije se oporavljaju. Imaju velike ambicije, iako sada imaju nešto više od 2 milijuna turista godišnje, što je manje od Dubrovnika, potencijala i prilika za razvoj sasvim sigurno imaju.

Na Šri Lanci običan čovjek ne zna za Hrvatsku, ali popuste u butigama ostvarit ćete na spomen Maršala Tita. Iako mu u Hrvatskoj popularnost opada, na Šri Lanci je on i dalje zvijezda i većina ljudi za njega zna… Nakon što bi rekli da smo iz Hrvatske dobivali bi čudne komentare, najčudnije je bilo - SLOVENIA? Kako su njih zapamtili, a nas ne, to mi je malo udarilo po egu. Prosječna plaća na Šri Lanci je 200 dolara, gorivo im je jeftino, ali zato električnu struju plaćaju po zlato. Javna rasvjeta pali se u 18 sati, u 19 se već gasi, osim na mjestima gdje je stvarno nužno. Ljudi nemaju puno, skromno žive. Vidi se to po njihovoj odjeći i kućama u kojima žive. Žicaju cigarete i imaju nevjerojatan talent za trgovinu. Nisam se susreo s nikim
na Šri Lanci tko mi se nije osmjehnuo, topli su i druželjubivi i što je najvažnije sretni ljudi. Naš vozač Smješko nije zaludu dobio taj nadimak.

Zadnju večer pozvali smo Mangalu, Joza i Smješka na večeru s nama, koliko im je bilo drago, toliko im je bilo i neugodno. Fino su se napucali, a naručili su i coca colu po pola. Nisu valjda navikli da ih Europljani tako prijateljski doživljavaju, a ni mi Hrvati nismo uobičajeni zapadnjaci. Četiri dana malo je za upoznati Šri Lanku, ali sasvim dovoljno da se zagrebe ispod površine i osjetimo mirise i boje te fascinantne pitome džungle. Zemlje koja još uvijek živi u skladu s prirodom i još nije uništena trkom za zaradom. Zemljom u kojoj se poštuju različitosti i religije, toliko da bi i mi mogli naučiti nešto od njih. E ta zemlja u Indijskom oceanu zahvaljujući Turkish Airlinesu nikad nam nije bila bliža…Naime, Turkish Airlines tijekom zimskog razdoblja leti četiri puta tjedno iz Dubrovnika.

Za Šri Lanku najbolje su veze u odlasku četvrtkom te subotom navečer, a u povratku imaju veze na jutarnje letove ponedjeljkom i srijedom. No, to naravno nije sve. Turkish Airlines tijekom zime najavljuje i promotivne
cijene letove ne samo za Šri Lanku već i za brojne druge destinacije na Dalekom istoku.

Nakon Šri Lanke uputili smo se na Maldive. Zašto ih nazivaju rajskim otočjem i kako sam se provodio tamo, čitajte sljedeći vikend. Pomislili ste da je Šri Lanka neodoljiva? Pričekajte još malo.






KOMENTARI / Komentiraj
   
   

u





Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija