PUT OKO SVIJETA
27.05.2017 u 20:20

PUTOPIS Marije Kojaković iz grčkog gradića koji ima samo jedan ulaz, a obnavlja se sredstvima EU fondova

- Kad mi je prošle jeseni prijateljica predložila da Uskrsne blagdane provedem kod nje u Monemvasiji, odmah sam prihvatila, jer sam već dugo željela ponovno doći u to posebno i izuzetno mjesto na Zemlji i odškrinuti vrata njegovih tajni. Naime, kad sam bila, na kratko, prije desetak godina, ostalo mi je nejasno zašto je bilo toliko kuća u ruševinama i kako to da se obnavljaju na jedan vrlo promišljen i uredan način, piše poznata dubrovačka arhitektica, gospođa Marija Kojaković.

 


komentara  0

Iznenadila sam se kako sam odmah uspjela nabaviti avionsku kartu za izravan let i to po vrlo povoljnoj cijeni. 2006. morala sam ići preko Zagreba i Budimpešte do Atene. S veseljem sam 13. travnja sjela u avion za Atenu. Sa mnom je letjelo još nekoliko mojih kolega iz Dubrovnika koji su praznike proveli u Ateni. Sat i po leta je vrlo brzo prošlo jer sam s kolegama imala vrlo, vrlo zanimljivu razmjenu mišljenja. U Gradu se jedva ikad sretnemo. To sam smatrala prvom dobrobiti ovoga putovanja.

Još je bio dan kad sam s taksijem, kojeg mi je organizirala prijateljica Ann, krenula autoputem na jug prema Korintu i dalje preko Korintskog kanala i Peloponeza na jugoistok prema Monemvasiji. Prvu razliku uočila sam na tom putu. 2006. taksijem sam se vozila grbavom cestom na kojoj su s obje strane na stupićima u visini vozačevog oka bili postavljeni modeli crkava s fotografijama mladića unutar modela. Objasnili su mi tada da su tako obilježena mjesta na kojima je bilo poginulih u automobilskim nesrećama. 2006 ih je bilo zbilja puno. Sada se na ovoj cesti ništa slično ne može vidjeti.

Kod Megapolija smo s autoputa sišli na brzu novu cestu za Spartu, Skalu, Molai. Od Atene do Monemvasije  se vozi 300 km. Autobusom oko 6 sati, taksijem manje od 4 sata. Za putovanje autobusom treban pogoditi vrijeme odlaska, pa čekati drugi, ako se jedan propusti. Gubitak vremena. Autom od Dubrovnika do Atene uz obalu Jadranskog i Jonskog mora ima 977 km.

Prijateljica mi je rezervirala hotel u Kastrumu, Donjem gradu Monevasije u zidinama, u koji se ne može ući s nikakvim vozilom. Na jedinom ulazu u Kastrum dočekao me je predstavnik hotela s kariolom i odveo prtljagu.

S hotelske terace oko 11 sati navečer (kod nas je tad 10 sati) gledala sam morsku pučinu obasjanu mjesečinom. U vizuri mi je još samo nedostajao Lokrum.

Rano ujutro ružičasto svijetlo osvijetlilo je fasade. Po navici, okrenem se prema natrag i gore (kod kuće gledam na Srđ i tvrđavu Imperial) i ugledam na brdu potpuno obnovljenu ulaznu tvrđavu u Gornji grad kako blista na jutarnjem suncu (fotka 1), a 2006. je bila  zapuštena i oštećena, više ruina nego tvrđava.

U tom času počele su usporedbe s našim Gradom i taj se proces nastavlja i danas u mojoj glavi. Na našoj svetoj braniteljici tvrđavi Imperial na Srđu, koja propada sve više i više nakon 25 godina od borbi, koje su je teško oštetile, ne vidi se ni početak obnoviteljskih radova. Uvijek se pitam kako je moguće i pomisliti da se jedan takav spomenik od izuzetne nacionalne i povijesne vijednosti može dati u ikakvu koncesiju. U slijedećih pet dana puno sam naučila od građana Monemvasije, prvenstveno kako se treba uporno boriti za sve što povećava kvalitetu života u gradu - od uredne infrastrukture do obnove graditeljske baštine.

To jutro, odmah nakon savršenog i kreativnog doručka na kojem me je najviše dojmila pašteta od morskih jaja, pridružila sam se  Ann, koja me čekala pred drugim hotelom na par koraka udaljenosti i s njenim prijateljima popila kavu.

Ann je planirala objed u hotelu Kinsterna 5*, na kopnenom dijelu Monemvasije, na obroncima planina, u maslinicima i vinogradima. Pridružili su nam se Annini prijatelji koji stalno žive u kućici iz turskog razdoblja, pažljivo obnovljenoj tako da se potpuno sačuvao izvorni izgled.

Hotel Kinsterna bio mi je krasno iznenađenje. Ta do prije par godina ruševna palača, pretvorena je u originalni, maštoviti hotel sa 64 luksuzne sobe, sačuvavši elemente bizantske, venecijanske  i otomanske arhitekture i morfologije. U sklopu hotela je i  obnovljeno pripadno imanje koje uredno proizvodi maslinovo ulje, vino i lozovaču (imaju svoj dućan u gradu gdje ga prodaju), ali i povrće za vlastite potrebe koje raste pred gostinjskim sobama na oduševljenje gostiju. Uzgajaju se i konji i magarci kako je to bilo kad je palača bila u izvornoj funkciji. Realizacija tog poljoprivredno- hotelskog čuda, koje radi 11 mjeseci godišnje, a mjesec dana se servisira, financirana je iz EU fondova i upravo pod tim uvjetima - da se obnovi cijeli gospodarski kompleks. Projektiranje i realizacija je nadzirana od EU savjetnika i slijedećih 5 godina ništa se ne smije promijeniti. To čudo vodi profesionalac s iskustvom iz najvećih europskih hotela koji nam je ljubazno pokazao sadržaje hotela kao i fotografije kako je sve to izgledalo prije početka obnove.

Slijedeći dan, u subotu, na objed smo otišli u krasnu uvalu Geraku - dvadesetak kilometara sjeverno obalom od Maonevasije, koja me jako podsjeća na naš Zaton. Jeli smo - uz obvezno predjelo -  majstorski pečene srdele na žaru. To su mi bile  najbolje pečene sardele koje sam jela u životu. Inače, Grčka ima, poslije Noveške, najrazvedeniju obalu u Europi, od 3 000 otoka, 210 ih je napučeno za usporedbu Hrvatska ima 1 246 otoka, a tek je  67 naseljenih.

Dok naručeno jelo nije došlo na stol, potaknula sam razgovor o financiranju projekata iz  EU fondova iz kojih je financirano gotovo sve u Movemvasiji - od spomenika, gospodarskih objekata do infrastrukture. Svugdje po gradu stoje bijele pločice na kojima piše da je projekt financiran iz EU fondova, pretežno iz planskog razdoblja od 2007. do 2013. Što čovjek može nego da se zapita što to naši odgovorni i izabrani rade, osim da se razmeću predizbornim obećanjima, koja su, kako narod kaže, obećanje ludom radovanje. Je su li Grci toliko pametniji, sposobniji i radišniji od nas? To me tad počelo mučiti i muči me i danas. Monemvasija je u postupku proglašenja spomenikom svjetske baštine pod UNECSO-vom zaštitom, a mi smo to od sedamdesetih godina prošlog stoljeća!

Subota večer bila je posebna. Na trgu pred najvećom crkvom Kristosa Elkomenosa cijelo popodne slijevala se uskom ulicom od jedinih ulaznih vrata (po kojima je Monemvasija dobila ime: grčki monem - jedan, emvasia - ulaz) rijeka ljudi i to Grka koji su došli odasvud.

To me podsjetilo na proslavu sv. Vlaha. Oko 21 sat završio je obred u crkvi i inače neosvijetljeni trg rasvijetlile su upaljene svijeće u rukama ljudi kako se to vidi u Rimu. Na moje čuđenje procesija je krenula strmim ulicama na Gornji grad noseći veliku krunu prekrivenu cvijećem. Znali smo da se obilaze zidine Gornjeg grada jer su se palile baklje i za oko sat vremena Gornji grad je bio opasan gorećim bakljama. Oko 23 sata procesija se vratila pjevajući u Donji grad obilazeći trgove i na kraju je cvjetna krunu opet vraćena u crkvu. U međuvremenu je počeo i veliki vatromet.

U nedjelju rano ujutro krenula sam strmim serpentinama popločanim izvornom klizavom, kaldrmom na Gornji grad. Bez štapova bi vrlo sporo napredovala do 200 visokog platoa Gornjeg grada koji je u odnosu veličine  kao plato našeg Srđa prema gradu u zidinama. Kad se vidi taj odnos veličina iz zračne snimke jasno je da je Gornji grad , gusto izgrađen, mogao imati 40.000 stanovnika. Sad je sve to u ruševinama. Nakon prolaza kroz izvrsno obnovljenju ulaznu tvrđavu dočekao su me u sjeni golemog eukaliptusa veliki sistem panoa na kojem je slikovno i tekstualno na grčkom i engleskom pisalo što je sve financirano iz EU fondova.


Nisu to meni trebalo puno tumačiti jer sam vidjela razliku od stanja Gornjeg grada 2006. i danas. Te 2006. sve je bilo obraslo u visoku, suhu travu (bio je kolovoz) bez ikakve vidljive staze osim jedne uske uz sjeverni rub platoa. Prijatelji su mi tada dali štap i rekli da dobro lupam dok idem i da tako tjeram zmije te da pazim da ne upadnem u neku cisternu. Sada je šiblje i grmlje bilo uklonjeno, svi izvorni putevi od kaldrme očišćeni i obnovljeni, a brojne ruševine očišćene i konzervirane da se prekine proces propadanja. Jedino što je bilo 2006. obnovljeno na gornjem gradu je crkva Sv. Mudrosti - Agia Sofia.

Bilo je već skoro podne i oprezno sam žurila dole jer sam morala stići na veliku festu u Anninom vrtu gdje je bio pozvano oko 50 ljudi. Kad sam došla završavalo se pečenje jednog janjeta i jednog kozlina na ražnju i svi smo bili opijeni mirisima. Jelo i druženje je potrajalo do 18 sati kad smo svi otišli na veliki trg pred hotelom gdje sam stanovala. U općem uzbuđenju spaljena je lutka Jude s vrećom škuda u prirodnoj veličini.

Sutradan sam obišla Lazaret, danas uspješni hotel s 24 sobe i poljoprivrednim imanjem na terasastom zemljištu iznad  zgrada, također obnovljeni spomenik s pripadnim imanjem opet sve financirano iz EU fondova. U Anninoj biblioteci popisala sam knjige o Monemvasiji koje mi trebaju da shvatim zašto je još uvijek posljednjih 200 - 300 godina Monemvasija u ruševinama.

Knjige sam nabavila. I danas ih proučavam, a u predavanju održanom u četvrtak, 25.5.2017. u Umjetničkoj galeriji izložila sam razloge.






KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija