PUT OKO SVIJETA
29.04.2017 u 10:45

PUTOPIS Nike Vlašice iz Irske, otoka na kojemu je trava zelenija

Nakon što je u dva dana vidjela sve znamenitosti Dublina, naša ovotjedna putoskitnica, Nike Vlašica, je sjela u autobus i krenula prema najfascinantijem remek djelu prirode koja oduzima dah - stijenama Cliffs of Moher. Unatoč upozorenjima, tamo stradaju posjetitelji svakog mjeseca, pa su Irci napravili i spomenik na tom mjestu. Nike je u Dublinu srela i brojne Hrvate, rekli su joj kako žive... Nije napisala je li razmišlja o preseljenju, ali oduševljena Irskom jest...pročitajte zašto...

Napisala: Nike Vlašica


komentara  0

Irska. Otok koji me oduvijek jako privlačio, a nekako do ove godine nikako nije došao na red, (za druge destinacije su bile povoljnije karte ili smještaj ili se nije moglo zbog posla)… 

Otok je ovo koji ima sve: od prelijepih zelenih ravnica do obale prilično drukčije od naše, burne povijesti i srdačnih ljudi.

Izravan let iz Dubrovnika za Dublin traje nešto manje od 3 i pol sata i ako se kupe karte na vrijeme, cijena povratnog leta se može naći za nekih stotinjak eura. Planirani boravak je trajao pet dana, u dva sam vidjela većinu onoga što sam htjela vidjeti u Dublinu. Grad je odlično povezan s vlakovima tzv Luasom, tako da sam za 15-tak minuta svaki dan stizala od hotela gdje sam bila smještena, do centra. Imala sam dvojbu oko smještaja.., hotel malo dalje od centra ili privatni smještaj u centru, što bi cijenom bilo slično. Kako sam putovala sama, odlučila sam se ipak za hotel, najviše zbog mog katastrofalnog (ne)snalaženja u prostoru, tj. vjerojatno bi gubila dosta vremena pronalazeći nazad put „doma“, pa sam se odlučila, za sebe, bolju varijantu....

Prvi dan po dolasku, odmah sam otišla do Temple bar ulice, za osjetiti pravi Dublin, ulica prepuna šarenih pubova sa živom muzikom, uličnim sviračima koji sviraju od irske tradicionalne glazbe do klasike, odličnom hranom i .. a, čime drugo nego pivom, uglavnom Guinessom koji je neizostavan u svakom lokalu. Temple bar živi i danju i noću, prepun je I domaćeg puka i turista; uglavnom sam sretala Amerikance, Talijane i Španjolce. Pubovi su živih boja, svijetlećih reklama i bučni iznutra, tako da ne možete promašiti gdje se može jesti, piti i zabaviti. 

Cijene su od 10-20 EUR za obrok, kako gdje i kako što želite pojesti, ja bih pitala u prvoj turističkoj agenciji (a ima ih na svakom koraku kao I suvenirnica) gdje oni jedu, i nisam pogriješila. Preporuke su im bile za pet. Uglavnom sam se „držala“ raznih gulaš kombinacija ili hamburgera od njihove govedine, i sve porcije su bile više nego obilne. Srela sam I podosta Hrvata, rade u restoranima, trgovinama, suvenirnicama i kažu da nije lako. Ako su sami, bez familije, još nekako, ali dosta je skup smještaj, hrana i život općenito i ne ostaje im puno. Jedino što se dobro plaća I traži su - informatičari.

Drugi dan sam se odlučila za posjet Trinity collegu, najstarijem irskom sveučilištu, gdje se čuva Book of Kells iz 9. stoljeća. Sveučilište koje je osnovala kraljica Elizabeta I, u prvo vrijeme samo za protestante, kroz stoljeća nadograđivanja kroz više stilova, sa 15tak tisuća studenata, ogromnom prelijepom knjižnicom, definitivno je vrijedilo posjetiti . Tamo se nalazi I brončana skulptura Sfera unutar sfere, koja se nalazi na jos 10-tak mjesta na svijetu, između ostalih u Vatikanu i sjedištu UN-a u New Yorku. Razgled traje oko pola sata i vodi vas student sveučilišta.

Na 20-tak minuta od Trinity college nalazi se st. Stephen’s Green, park, na 80-tak m2, vjerojatno jedno od najljepših mjesta koje sam ikada vidjela. Travnjaci gdje je trava skoro fluorescentno zelena, cvijeće posađeno u savršeno pravilnim redovima, puteljci između stabalaca, jezero, golubovi, labudovi I patke čine savršenstvo sklada parka.

Od parka je valjalo pronaći put do katedrale sv Patrika. Hodajući s oduševljeno - zbunjenim izrazom lica i kartom grada u ruci, pokušavajući se orijentirati, nije trebalo dugo da mi prva osoba priđe na ulici i pita treba li mi pomoć. Naime, to se stalno događalo...često nisam nikoga ni trebala prva pitati, ljudi priđu sami i pitaju treba li pomoć.  Uz objašnjenje kako da dođete do željene lokacije, dobit ćete i sto drugih savjeta, npr što još posjetiti, gdje je što jeftinije, hoće li opet kiša do bolne im teme Sjeverne  Irske... i nogometa.

Na nogomet i Sjevernu Irsku im se raspale emocije jednakim intenzitetom. Jako su ponosni na svoju povijest, srčano će vam objasniti sve što vas zanima i kao i kod nas, uglavnom se ti žučni razgovori obavljaju u prvom pub-u uz, naravno, - pivu. Isto tako.., što nije uvijek slučaj sa drugim destinacijama.., u niti jednom trenutku se nisam osjećala nesigurno iako sam po cijele dane u obuilascima bila sama. Grad pruža osjećaj potpune sigurnosti u krilu gostoljubivih, srdačnih, veselih ljudi. Jedina „mana“ je vožnja „krivom“ stranom, tako da treba vremena da se naviknete iz kojega smjera dolaze auti.. pa su i tu pripomogli neukim turistima sa natpisima Look right ili Look left na pješačkim prijelazima.

Katedrala sv. Patrika, zaštitnika Irske i najveća katedrala Irske crkve je prelijepo, impresivno zdanje. Nastala u 12. stoljeću, posvećena je svecu zaštitniku koji je djetelinom s tri lista objašnjavao simboliku Svetog Trojstva, što je i postalo glavnim simbolom Irske. U jednom dijelu crkve se nalazi dio posvećen svima koji su poginuli u ratovima, grane stabla na koje se vješaju poruke napisane na listićima od papira. Katedrala je otvorena za posjetitelje do 17 sati, kao i većina galerija i muzeja. I da, plaća se ulaz, 6,50 EUR.

Kad smo kod muzeja, posjetila sam i muzej u Guinessovoj tvornici, na koji su Irci ponosni, osim na cijenu ulaznice koja je 20 EUR-a, najskuplja ulaznica koju sam platila za ulaz bilo gdje. Putem iza mene je išla skupina veselih bučnih srednjoškolaca koji su na sav glas slušali U2.., nekako posve  prigodno. Muzej na sedam katova prati samu izradu Guinessa objašnjavajući zašto je specifičan; od posebnog ječma i hmelja, do kvasca i vode sa planine Wicklow. Također će vam objasniti kako pravilno natočiti i popiti Guiness. Na vrhu muzeja nalazi se Gravity bar koji ima panoramski pogled na Dublin, kojega nažalost nisam najbolje vidjela zbog poprilično magle i kiše koja je sipila cijeli dan.

Inače, vrijeme se poprilično mijenjalo tijekom dana, tako da uglavnom svi imaju i sunčane naočale i kišobran cijelo vrijeme. Uđete negdje po suncu, izađete za pola sata ili manje, a ulice potpuno mokre, kiša prestala i opet se razvedrava. I tako nekoliko puta dnevno..

Sutradan je bilo vrijeme da posjetim čuvene Cliffs of Mother, jedan od najjačih razloga uopće mog posjeta Irskoj. Išla sam s organiziranom autobusnom turom, put od Dublina do Cliffs traje oko 3 sata i svaka milisekunda puta se isplatila. Put vodi kroz unutrašnjost otoka, prekrasne zelene pašnjake sa ovcama, kravama i konjima. Kućice kao iz bajke, zelenilo dokle seže pogled, sve ono što smo svi vidjeli na filmovima  i promislili, “pa nije moguće da je baš ovako zeleno” – jest, svaki prizor je slika za sebe, kao iz bajke…  I onda kad mislite da ne može biti ljepše.., dođete do Cliffs of Moher, koji oduzimaju dah. Doslovno.

Dolaskom na Cliffs odjednom se razvedrilo, razbistrilo i počeo je puhati hladni oceanski vjetar. Pogled je kao da se nalazite na rubu svijeta i sa ogromnim strahopoštovanjem gledate oko sebe. Veličanstveni sklad prirode u svoj punoj ljepoti. Pješačke I biciklističke staze napravljene cijelim putem pružaju pogled sa svih strana.., ali i ne bez rizika, prilaz stijenama zna ponekad biti i zabranjen zbog snažnog vjetra koji tamo puše. Postavljen je čak i spomenik svima koji su izgubili život na Stijenama, kao upozorenje svima koji se baš i ne pridržavaju pravila o nepreskakanju preko ograda, nepribližavanju rubovima zbog fotografiranja savršenih selfija I sl.

Čuvar mi kaže da u prosjeku jednom mjesečno netko strada, unatoč upozorenjima i čuvarima koji nadgledaju. Išli smo pogledati Cliffs i s morske strane, ribarskom brodicom koja je kretala iz seoceta Doolin. Polusatna vožnja na poprilično nemirnom moru, nije naškodila jedino meni i grupi Talijana, koji su se žustro nadglasavali, dok je ostatak grupe bio poprilično blijed i držao se sjedećih mjesta..... dok se nisu pojavili dupini, njih 6-7 koji su se igrali oko broda.

Dupini su svih podigli na noge i dok smo gledali ples I radost tih divnih plemenitih životinja ispod strmih surovih stijena, stvarala se čudesna slika ljepote prirode u svom izvornom slobodnom obliku, kakva bi i trebala uvijek biti.... Put natrag u Dublin nas je vodio seoskim putovima, okruženim zelenim poljima, potočićima i malim kućicama kao iz najromantičnijih filmova…

Sutradan sam posjetila Howth, ribarsko selo nedaleko Dublina do kojeg  vozi vlak, tzv DART koji povezuje cijelu irsku obalu. Tamne stijene, hladni oceanski vjetar, malo selo sa velikom ribarskom lukom, velikom marinom i mnoštvom ribljih restorana čeka ipak malo toplije dane da bi se probudilo iz zimskog sna.

Kažu mi Irci da treba doći ljeti kada je sve još zelenije (zar može biti zelenije?!) i toplije jer je onda još ljepše (može li ljepše?), jer je to jedino godišnje doba kada su vremenske prilike manje hirovite... u svakom slučaju moj posjet Irskoj je bio sve što sam očekivala i priželjkivala, s nadom da to nije zadnji put i da je odlazak bio samo doviđenja a ne i zbogom.






KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija