PUT OKO SVIJETA
08.04.2017 u 09:02

PUTOPIS: "Da ima dovoljno kisika, ovo bi bilo najljepše mjesto na svijetu!"

Na 5.500 metara jedan po jedan pozdravljamo Huayanu i vraćamo se u kolibu. S prelaskom na veću nadmorsku visinu, hvataju nas jaki simptomi visinske bolesti. Planina će uvijek biti, a zdravlje i sigurnost su najbitniji. Sviće zora, snijeg svjetluca i lakše je sebi priznati da ovaj put nije taj put kad se ide do vrha. Polako silazimo, a Goran, koji je i fizički i psihički najpripremljeniji nastavlja uspon. Goran Jerković, naš alpinist je popeo Huyanu Potosi visoku 6088 metara! Sreća i veselje po njegovom povratku u kamp!
Zajedno smo popeli mnoge vrhove, i kada bilo tko od nas uspije pomaknuti granice – sreća je kao da si sam to napravio. Gogi, do kraja puta ga zovemo – naš alpinist. Nastavljamo put prema Cuscu potpuno aklimatizirani - putopis iz Anda i Južne Amerike napisala je Nika Drobnić.


komentara  0

Život Južne Amerike najbolje opisuje dijalog sa službenikom na graničnom prijelazu.

- Dobar dan. Iz Europe smo, Hrvatske. Znam da nam nije potrebna viza, ispunit ćemo papire za ulazak u zemlju, treba li još što? Postoji li taksa za ulazak u zemlju? (Zasipam čovjeka informacijama, a iza mene u međuvremenu nastaje komešanje, stranci se dovikuju i pričaju o zatvaranju granice).

- Službenik me gleda i najpolaganije moguće uz smiješak odgovara: Senorita, tran - qu - ilito.

U idućih 10-tak minuta uzima sebi vremena da mi polako objasni da se granica (Desaguadero prijelaz između Bolivije i Peru-a) uskoro zatvara. Da, granica ima radno vrijeme, i to do 20 sati, ali sve je u redu i svi ćemo proći, samo polako.

Koliko traje bolivijska minuta

A sad da vas vratim na početak. Nas šest, putovanje dugo nepunih mjesec dana kroz Boliviju i Peru - gradovi, Machu Picchu, jezero Titicaca, planinarenje po Andama. Mjesta od kojih zastaje dah – i to ne samo zato što su svi redom na visokoj nadmorskoj visini.

Teško je sažeti sve doživljaje, pa ovdje dijelimo nekoliko crtica koje bi svima onima koji se razmišljaju o putu u Južnu Ameriku mogle biti zanimljive.

Pored ostavštine Inka, upravo su nas ove visine i priroda koju one skrivaju privukle u Južnu Ameriku. Svi smo planinari PD Sniježnice, prijatelji koji na putovanjima kombiniraju istraživanje destinacije na klasičan način s istraživanjem njezine prirode – jer za nas taj način putovanja čini potpuni doživljaj neke zemlje.

Putovanje počinjemo u Boliviji, odnosno njezinom neslužbenom glavnom gradu La Pazu. Slijećemo na aerodrom koji se nalazi na 4000 m nadmorske visine, ali se sva sreća spuštamo u grad koji se nalazi malo niže. Kako u kojem dijelu, boravljenjem u La Pazu nalazite se na 3200 – 3600 m nadmorske visine. A to znači – tranquilito obilazak grada, koraci su teži na ovoj visini, gubi se dah, i tijelu treba vremena da se na ovo navikne.

Grad od cigle, kad se okreneš oko sebe na prste možeš izbrojati kuće koje imaju fasadu. Porez se naime ne plaća na kuće koje su još u izgradnji, i tako većina ostaje živjeti u cigli. La Paz je grad u kojem se na svakom koraku osjeća duh tradicije i prošlosti.

Cholite – žene odjevene u tradicionalnu nošnju, tako odjevene rade u bankama, na televiziji, u ministarstvima, a jednu smo susreli i na gradilištu. U prošlosti ovo nije bio slučaj, ove ženske pripadnice autohtonih naroda Aymara i Quechua, uglavnom iz ruralnih siromašnijih dijelova koje su migrirale u grad su bile viđene kao niži sloj, bile su domaćice ili su radile kao posluga. Nisu smjele šetati po glavnom trgu Plaza Murillo, po elitnijim dijelovima grada, a nije im bio dozvoljen ulaz ni u pojedine restorane i taxije.

Autohtoni ili domorodački narod čini 60% stanovništa Bolivije, a cholite imajupoštovanje društva od 2005. kada je za predsjednika države izabran čovjek domorodačkog podrijetla, Evo Morales. Kao i svugdje u svijetu politike, za njega se vežu brojne kontroverze – je li uistinu domorodac ili je ipak melez, mješanac; siromašni narod ga voli, ali nema podršku obrazovanijih i imućnijih…

Na nekoliko minuta pješke od našeg smještaja nalazi se «vještičija pjaca». U izrazito vjerskom gradu i državi cholite na ovoj pjaci prodaju razne predmete koje vam mogu donijeti sreću u raznim područjima života.

Osušeni fetusi ljame, vodoo lutkice, kristali, figurice kuća i auta, čitanje iz lišća koke samo su dio asortimana – a sve s obećanjem da će vam kupnja tog predmeta i rukovanje prema pravilima donijeti novac, kuću i auto, sreću u ljubavi. Za sve postoji lijek. Kad smo biljke koke, mnogi preporučaju žvakanje lišća i pijenje čaja kao lijek za nošenje sa visinskom bolesti. Budući da nas je čekao fizički iznimno naporan dio puta sve smo probali.

Lišće inače ima ukus zelenog čaja, a žvakanjem se postiže jako blagi osjećaj sedativa – 10% od osjećaja kao kad ti zubar da inekciju. Čaj i lišće se najnormalnije kupuje i konzumira bilo gdje jer je biljka koke dio njihove kulture, koristi se još od vremena Inka.

Jedan dan odvajamo za spuštanje biciklamatzv. «Cestom smrti», radi se o 60 kilometara atraktivnom downhillu koji kreće sa 4200 m i završava na 1200 m. Uska makadamska cesta, sa lijeve strane provalija, a oko vas priroda zbog koje je teško držati fokus samo na volanu bicikle. Danas se ovom rutom voze uglavnom bicikli, cesta je prenamijenjena u atraktivnu adrenalinsko - turističku atrakciju, ali nekad je ovuda tekao dvosmjerni promet te je cesta dobila ime po brojnim nesrećama koje su se tada dogodile.
Putovanje nastavljamo posjetom jezeru Titicaca, granica Bolivije i Peru-a, plovno jezero na najvećoj nadmorskoj visini u svijetu.

Kako se diše na 6000 metara

I onda slijedi onaj dio puta koji smo dugo planirali, pripremali se fizički i psihički – uspon u magične planine Anda. Naš plan je popeti tri vrha u masivu Cordillera Real sa najvišim vrhom Huayana Potosi na visini 6088 metara.

Zbog ozljede sam nažalost prisiljena preskočiti prvi dio boravka u planinama. Ostatak ekipe uspješno penje prvi vrh –Pico Austria na visini 5320 metara. Vijore se zastava naše Sniježnice i zastava sv. Vlaha. Vraćaju se u bazni kamp i svatko bori svoju bitku sa aklimatizacijom.

Tko nije «probao», teško je opisati, ali aklimatizacija se pokazala kao najizazovniji, nepredvidiv faktor uspona. Jedan dan si dobro, drugo jutro se probudiš s jakom glavoboljom, osjećajem mučnine. Ubrzani otkucaji srca, pulsiranje u glavi, slabost… Vođeni iskusnim planinarskim vodičem Miguelom ekipa prati simptome. Provode noć u baznom kampu doline Condiriri  (dolina kondora) koju je Tamara najbolje opisala – «Da ima dovoljno kisika, ovo bi bilo najljepše mjesto na svijetu!». Dolina u kojoj u srcu «penjačke sezone» ima po 500 šatora ovaj put je prazna, sav taj «National Geographic krajolik» samo za njih.

Navečer donose odluku da na idući uspon - tehnički izuzetno zahtjevni Pequeno Alpamayokreću Goran i Marko, dok ostatak ekipe ostaje u baznom kampu «doći do daha».Goran i Marko, u dogovoru s Miguelom donose odluku da nadomak vrha odustaju od uspona zbog sigurnosti. Marka hvataju jaki simptomi visinske bolesti, i povratak u kamp je težak.

Ekipa se vraća u La Paz gdje sam ja odmorila i idući dan se svi spremamo prema Huayani. Prvi dan se penjemo do improvizirane kolibe koja je naše prenoćište za nekoliko sati sna koje ćemo probati uhvatiti. Prije polaska svi prolazimo razgovor o simptomima i zajedno s Miguelom donosimo odluku da iako se ne osjećamo potpuno aklimatizirani svi su u stanju i spremni nastaviti dalje. U dva ujutro, u nažalost lošim vremenskim uvjetima nastavljamo uspon po glečeru. Navezujemo se, držimo tempo hodanja, pokušavamo uskladiti dah sa koracima. Škripanje snijega pod derezama, svijetlo čeonih lampi. Teško ti je, izazov je, misliš na 100 stvari ali polako se smiriš i misliš na ono bitno – koraci, dah, oprema. Ima nešto gotovo meditativno u tome. Jedan mali čovjek pred veličinom prostranstva planine, moći prirode.

Na 5.500 metara jedan po jedan pozdravljamo Huayanu i vraćamo se u kolibu. S prelaskom na veću nadmorsku visinu, hvataju nas jaki simptomi visinske bolesti. Planina će uvijek biti, a zdravlje i sigurnost su najbitniji. Sviće zora, snijeg svjetluca i lakše je sebi priznati da ovaj put nije taj put kad se ide do vrha. Polako silazimo, a Goran, koji je i fizički i psihički najpripremljeniji nastavlja uspon. Goran Jerković, naš alpinist je popeo Huyanu Potosi visoku 6088 metara! Sreća i veselje po njegovom povratku u kamp!
Zajedno smo popeli mnoge vrhove, i kada bilo tko od nas uspije pomaknuti granice – sreća je kao da si sam to napravio. Gogi, do kraja puta ga zovemo – naš alpinist. Nastavljamo put prema Cuscu potpuno aklimatizirani.

Nekada prijestolnica Inka, danas prijestolnica gringosa

Cusco, grad pod zaštitom UNESCO-a je jedan od najposjećenijih gradova u J. Americi iz razloga što je ovo polazišna točka za posjet Machu Picchu. Iako smo putovali u «kišnoj sezoni» tijekom puta smo imali samo jedan kišni dan. Istražujemo Cusco na ugodnih 25° C. Prošlost se najbolje iščitava na glavnom trgu – Španjolci konkvistadori su za vrijeme jednog potresa vidjeli kako se građevine koje su oni gradili ruše, dok građevine Inka postojano stoje.

Tako danas na glavnom trgu stoje zgrade čije podnožje datira iz vremena Inka (kako bi imale čvrstu strukturu) dok su ostatak Španjolci srušili i sagradili novu građevinu. Inke su gradile bez vezivnog tkiva, slaganjem kamena u stilu puzzle-a i te građevine stoje i dan danas.

Machu Picchu – puno smo toga pročitali, vidjeli ga na slikama i dokumentarcima bezbroj puta, i onda se popneš i opet – ostaneš bez daha. Ali ovaj put ne zbog visine već zbog atmosfere tog mjesta. Imali smo sreću jer se radi o kišnom dijelu godine, pa uopće nije bilo gužve, a mi smo cijeli dan proveli slikavajući, obilazeći i upijajući atmosferu Machu Picchua u kratkim rukavima. Valjda su nas pratile svete životinje Inka – kondor za element zraka, ljama za svijetlo (pravili su svijeće od njezine masti), riba za vodu i puma za zemlju.

Put nastavljamo prema Limi – metropoli od skoro 10 milijuna stanovnika. Kao i svaki veliki grad – centar je uređen, postoje elitni dijelovi grada ali i oni rubni gdje žive siromašni. Najviše nam se svidio Barranco – boemski umjetnički, danas pomalo hipsterski dio. Male trgovine ručno izrađenim proizvodima, restorani, kafići, latino glazba sa svakog kantuna, pogled na ocean. Uspjeli smo se i okupati jer je sada temperatura 30° C. Pijemo Pisco Sour i jedemo južno američke specijalitete –malo amazonske kuhinje, puno ceviche-a.

Za kraj puta pozvani smo kao gosti na proslavu Feste sv. Vlaha koje u Limi organizira klub «Dubrovnik». Fantastičan kraj puta zahvaljujući ovim divnim ljudima, koji domaćini! Festa sv. Vlaha uz latino zvukove tu večer, dok je za vikend ostavljena religijska komponenta Feste. Adios Sudamerica i zapamtite – tranquilito!






KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija