PUT OKO SVIJETA
03.12.2016 u 10:25

Hodočašće u Izrael - zemlju koja omogućuje čovjeku izravniji susret sa sobom...

Sveti, papa Ivan Pavao II., i sam hodočasnik, razmišljajući o kršćanskom značenju hodočašća na Sveta mjesta, u apostolskom pismu o hodočašću u Velikom jubileju, naglašava: „Moje razmatranje stoga je upućeno Božjim ‘mjestima’, onim prostorima koje je on izabrao da se na njima među nama nastani i tako omogući ljudskom biću izravniji susret sa sobom."

Napisala: Marija Radonić


komentara  0

Stoga kad hodočasnik osjeti unutarnji glas i poriv da krene na put mora kao i Abraham povjerovati glasu Božjem, odazvati se, te se staviti na raspolaganje Božjoj providnosti, ne pitajući se za svrhovitost tog pothvata, jer možda baš na taj način postane dionikom neke nove stvarnosti, ulivene milosti ili uslišane molitvene nakane koja će mu Božja ljubav darovati po njegovoj vjeri, kako piše Darko Tomašević u svom vodiću Sveta zemlja.

Naš put u Svetu Svetu Zemlju putovanje je od Galileje preko Samarije do Judeje; od Nazareta i Galilejskog jezera, uz rijeku Jordan, pa podno Jerihona i pored Zakejeve smokve do Jeruzalema i Betlehema.

Nakon slijetanja u Tel Aviv, raspoređeni u 6 autobusa, svaki sa svojim pratiocem, vozimo se u Nazaret. Autobus broj 4 i fra Slavko Topić, misionar milosrđa za Vrhbosansku nadbiskupiju, iz samostana Sv. Antuna na Bistriku u Sarajevu. Fra Slavko studirao je teologiju u Sarajevu, studij glazbe započinje na Institutu za crkvenu glazbu u Zagrebu kojeg nastavlja na Papinskom glazbenom institutu u Rimu gdje je magistrirao a doktorirao je u Kölnu. Poznat je kao vrsni poznavalac pučke liturgijske glazbe i sam kompozitor. Sada je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Njegovo predanje Božjoj providnosti i molitva anđelima čuvarima, njegov asketski duh i nepokolebljiva volja pretvorili su nas raznorodne putnike u šaku smjernih hodočasnika na zajedničkom putu. Osoba kaje je doprla ravno do srca svih hodočasnika.

Galileja je najljepši i najplodniji dio Palestine. Nazaret je mjesto Isusovog djetinjstva, mjesto koje mu je dalo i prezime, Nazarećanin, Isus Nazarećenin.  Nazaret je sada uglavnom arapski grad, prilično konfuzan i neuredan. Na vrhu se nalazi novo židovsko naselje koja ima i židovskog gradonačelnika. Rano u zoru probudilo me kukurikanje kokota, otvaram prozor i u masi ravnih krovova, mnogi još nedovršeni sa bojlerima na taracama, izdiže se kupola Bazilike Navještenja. S upaljenim svjetlom na vrhu kupole neodoljivo podsjeća na svjetionik. Unutrošnjast kupole oblika je obrnutog cvijeta ljiljana. Nalazi se na mjestu gdje je bila Marijina kuća i gdje je anđeo Gabriel navijestio Mariji da će začeti i roditi Isusa. Bazilika je podijeljena na dva dijela, donji sa kriptom gdje je Špilja navještenja i gornja crkva za liturgijske sastanke. Pomoć za gradnju sadašnje bazilike Papa je tražio i dobio iz cijelog svijeta. Bazilika je moguće i jedna od najljepših crkava u Izraelu.  Tog četvrtka sudjelovali smo u klanjanju Presvetome.

Neponovljiv doživljaj molitve na arapskom, talijanskom, francuskom, te večeri molilo se i na hrvatskom. U trijemu bazilike nalaze se slike BDM iz poznatih Marijanskih svetišta diljem svijeta. Iz Hrvatske mozaik je iz nacionalnog svetišta Majke Božije Bistričke. Najviše sam se zadržala kod onih iz Kine i Tajlanda jer takvo što nisam imala prilike prije vidjeti. U Nazaretu postoje i dva prirodna izvora, ovaj veći, takozvani Marijin izvor nalazi se u središtu Nazareta. Izvor je sada u kripti pravoslavne crkve sv. Gabrijela ( šum vode kao da nas vraća u Marijino doba )  koja podzemnim sustavom izlazi na ulicu kao Marijin izvor. S tog je izvora Sveta obitelj nosila vodu. U neposrednoj blizini su  Josipova kuća iznad koje je crkva, zatim Mensa Christi gdje je Isus jeo sa svojim učenicima i sinagoga u koju je išla Sveta obitelj. Isus je u sinagogi molio ali i sinagoga odakle su Isusa izgnali iz Nazareta.

Odlazimo na brdo Tabor. Kako piše Darko Tomašević u svom vodiću  radi se o najveličanstvenijem oltaru u najvećem svetištu na svijetu. Tabor se smatra mjestom preobraženja. Na stropu bazilike dio je naše hrvatske domovine, slavonska hrastovina koju su darovali grof Eltz iz Vukovara i grof Pejačević iz Našica, na poticaj fra Ivana Frankovića, povjerenika Kustodije Svete Zemlje za Hrvatsku i BIH, u vrijeme obnove crkve 1924, a na temeljima starih bazilika iz 6. st. S brda se pruža prekrasan pogled na Galileju, brdo Hemron, Galilejsko more i Nazaret. Uz franjevce na Taboru djeluje i zajednica bivših ovisnika "Mondo X" koja brine za okoliš svetišta koji obiluje atraktivnim biljem s raznih strana svijeta.

Žurimo u posjet brdu Karmel i samostanu Stella Maris u Haifi kojeg zbog kašnjenja radi aerodromskih procedura nismo posjetli prvog dana. Haifa je lijepi i moderni grad, luka i žao nam je da tamo nismo bili po danu. U noći gledamo iz autobusa Bahai hram s prekrasnim perzijskim vrtom, Bahai vrt na 18 razina terasa i vozimo se ka samostanu Stella Maris. Samostan se zatvara u 18 h. Navodno je dogovoreno da će nas čekati do 18,30 iako se vozač autobusa čudom čudi da je to moguće.  Žurimo, iz drugog autobusa kažu, zakasnili ste. I stvarno, zatvorena vrata, nigdje nikoga. Vrata veličinom nadmašuju vrata od Pila. Obilazimo okolo. Žalosni. Ali ipak pokucamo, bilo je to kao da kucaš na vrata od Pila s nadom da će te čuti netko ispod Zvonika. Ali gle čuda, čuje se se zvuk "sajatura". Otvara stasiti mladi čovjek, pita što trebamo, objašnjavamo tko smo i okolnosti, te dogovor da će nas čekati. Mladić moli za strpljenje, vraća se za par minuta, širom otvara obja vrata. Ulazimo u špilju u kojoj se sklanjao prorok Ilija. Nikada usrdnije molitve i pjesme. To je čovjek, tek kada izgubi ili skoro izgubi cijeni što ima. Iza nas došli su i drugi hodočasnici i pustili su ih .....

Kafarneum je drugi dom Isusa Krista i predstavlja kolijevku kršćanstva. Isus se tu nastanio nakon što je napustio Nazaret te je tako to postao "njegov grad".  Kafarnaum je bio ribarsko mjesto. To je mjesto Isusovog javnog djelovanja, mjesto u kojem je plaćao poreze, mjesto u kojem je izrekao najviše govora, mjesto čudovišnih izlječenja. Prvi Isusovi sljedbenici, Petar i Andrija bili su iz toga grada.

Tu je Petrova kuća, u početku privatna kuća čiji se ostaci vide i danas, kasnije pretvorena u "domus ecclesiju", tj. kuću u kojoj su se okupljali vjernici. Danas je na tim ostacima izgrađena nova crkva, posvećena 1990. god., podsjeća na lađu ( Petrova lađa ). Toga dana u crkvi  sv Misu je predvodio biskup, msgr. Mate Uzinić. Neposredno do crkve su ostaci sinagoge koja je u 4 stoljeću rekonstruirana prema onoj iz Isusova vremena. Bijeli kamen kojim je građena ( za razliku od ostalih građevina građenih u sivom kamenu ) daje joj iznimnu ljepotu.

Odlazimo u Tabgu - Crkva umnažanja kruhova i riba. Povijest crkve ima nekoliko faza od 28. do 350. kršćani su tu častili veliku stijenu na kojoj je Isus položio kruhove i ribe prije nego li je nahranio 5000 ljudi. Kamen na koji je Isus ostavio kruhove pretvoren je u oltar. Tu je i mozaik iz 4. ili 5. stoljeća koji na tanjuriću prikazuje kruh i ribe i to je jedini kršćanski mozaik iz tog vemena. Na mozaiku su 4 kruha a peti je na oltaru, sam Isus, gdje se nastavlja umnažanje kruhova a Isus već 2000 god. hrani ljude. Mozaik s ovim motivom nalazi se na mnogim upotrebnim predmetima, najčešće  posuđu, koje možete kupiti u suvenirnicama po cijelom Izraelu. Vrsni su armenski keramičari. Današnja crkva potiče iz 1982. god. Bazilikom upravljaju njemački benediktinci koji upravljaju crkvom Marijina usnuća u Jeruzalemu, na gori Sionu.

Crkva Petrova primata nalazi se u blizini, a ostaci bazalnog kamena vide se u temeljima donjeg dijela današnje crkvice. Pokraj crkvice su skalini na kojima je moguće stajao Isus Krist a nedaleko od njih vidi se šest kamena srcolikog oblika koji su tamo donijeti i postavljeni. Ovo mjesto nakon ulova ribe spominje se po zgodi koja slijedi nakon zajutrka kada Isus pita Petra "ljubiš li me". Stoga se crkva naziva crkvom Petrova primata. Posjetili su je Pavao VI. i Ivan Pavao II.
Gora blaženstva: mjesto koje odiše mističnom tišinom i poziva na molitvu. Na putu iz crkve Petrova prvenstva prema današnjoj crkvi Blaženstva mjesto gdje je Isus izrekao svoj Govor na gori. Na stropu sadašnje crkve je osam krugova s osam blaženstava: ( Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! ). Ako sam igdje htjela ostati to je bilo ovdje ali nije se moglo, put nas je vodio dalje.

Iako sam vodila dnevnik zaboravila sam zapisati, ali mislim da je to na putu iz Nazareta prema Brdu Blaženstva, moderni zatvor za "tajkune". Imaju sav luksuz kao na slobodi, ali moraju vratiti nezakonito stečeno bogatstvo i raditi i koristiti sve svoje nekadašnje poslovne kontakte i znanje, te sav prihod dati državi. Po meni, poučno.

Galilejsko jezero ( Jezero Kinneret, Genezaretsko jezero, Tiberijadsko more, Isusovo jezero )  i plovidba brodom iz kibuca Ginosar. Ovdje se dogodio "čudesni ulov ribe" (  Lk 5,1-11 ), "stišavanje oluje" ( Mt 8, 23-27 ) Isus hoda po vodi ( Mt14,22-33 ). Tu se nalazi i brod iz Isusovog doba kojeg su za sušnog ljeta 1986. našla dvojica braće. Napravljen je od 12 različitih vrsta drva. Ovo jutro je bilo jako naporno, tako da je ovaj predah dobro došao. Sjedimo u brodu koji nas vodi na drugu stanu Galilejskog jezera. Nisam se još dobro ni smjestila kada mi se pored ruke podiže  zastava i svira naša himna. Doživjeli smo to kao domišljati potez domaćina. Vrijeme je bilo lijepo, površina jezera mirna, 212 metara smo ispod razine mora. Sve je u jednoj sivo plavo zelenoj, magličastoj boji. Plovimo po jezeru po kojem je Isus plovio i dotičemo vodu koju je Isus doticao. U Kani galilejskoj prvo je Isusovo čudo pretvaranja vode u vino na svadbi. Mnogi su ovdje obnovili bračne zavjete a biskup je podijelio potpisane potvrde.

Napuštamo Galileju, dolazimo do rijeke Jordan. Pred više godina bila sam u Jordanu, u Madabi, na brdu Nebo i točno na istom mjestu na rijeci Jordan sa suprotne strane. U okolici su sagrađene brojne crkve, valjda svaka crkva ima svoj objekt. Brojni hodočasnici se krste i velika je gužva. Jedan se na Jordanskoj strani okliznuo i pao u rijeku. Uvijek je smiješno kada odrasli padne, jedva su ga izvukli jer je kod svakog pokušaja izvlačenja kliznuo ponovno... Posjećujemo Qum Ran i slušamo priču o Qum Ranskim svicima koji se sada čuvaju u Izraelskom muzeju u Jeruzalemu. Nastavljamo kroz Samariju preko Jerihona. Zaustavljamo se kratko kod Zekejeve smokve čije smo plodove jeli za ručak. Svuda oko nas pustinja pretvorena u plodna polja zahvaljujući sustavu natapanja, svuda palme s datulama, banane, naranče, narančini, limuni, bezbroj bugenvilija svih mogućih boja. Na svakom koraku cijede se šipci, nekakvi su veliki crveni, mali sok 2 a veliki 4 eura. Pili smo ih s užitkom cijelim putem. Pribižavamo se Judeji. Posljednja naselja beduina po predgrađima.

Pred ulaskom smo u Jeruzalem. Među prstima vrtimo posljednja zrnca na krunici, posljednji Slava ocu u tom danu, sunce koje zalazeći obasjava grad kojeg nazivaju svetim; kažu da je pogled na Jeruzalem u to doba dana najljepši. 

Darko Tomašević u Povijesnom i duhovnom pratitelju piše: " Ulazak u Jeruzalem ne bi trebao biti uobičajeni ulazak. Potrebno je sabrati se. Jeruzalem je grad kojeg je Gospodin sebi izabrao; grad u kojem su Židovi sebi sagradili Hram; grad u kojem je Isus Krist na križu ljudima donio spasenje. Jeruzalem je sveti grad za Židove jer je on sinteza njihove prijašnje slave i nada u budućnost. On je svet i za muslimane, treći sveti grad nakon Meke i Medine, i jednostavno ga nazivaju svetim, El Kuds. A iznad svega ga svetim nazivaju kršćani jer je Isus u njemu je umro, uzašao na nebo i uskrsnuo.

Gledamo ga kroz  žičanu bodljikavu ogradu, opasan zidinama, sa zazidanim Zlatnim vratima još od 1530. Kroz ta vrata je Isus svečano ušao na magarcu u Jeruzalem prije svoje muke. Danas tu počinje procesija na Cvjetnicu. Židovi čekaju dolazak Mesije koji će ući u Jeruzalem upravo kroz ta vrata a zazidali su ih muslimani kako bi onemogućili  Mesijin prolazak. Prostorom iznad dominira Hramski plato na kojem je bio sagrađen židovski Hram. Nakon razaranja hrama mjesto je dugo bilo prazno a nakon 500 godina postalo je muslimansko svetište sa Kupolom na stijeni ili Omarovom džamijom, mjestom s kojeg je Muhamed uzašao kroz nebo Bogu.

Plato predstavlja šestinu starog grada Jeruzalema a veličinom je 3,5 puta veći od prostora Bazilike i trga sv Petra u Rimu. "Zapadni zid" ili "zid plača" jedan je od potpornih zidova Herodovog Hrama. Koliko je Hram važan židovima govori činjenica da se svaka službena molitva u sinagogi završava vapajem da se obnovi Hram.
Od silne znatiželje, iako smo putovali cijeli dan, odmah odlazimo u grad.  Kratak pogled na kratu, ulazak kroz Jafina vrata, ( Jeruzalem ima sedam gradskih vrata u zidinama visokim 12 m i dugim oko 4 km i svaka od njih vode u različite dijelove grada ). Nedaleko Jafinih vrata mučeništvo je podnio sv. Nikola Tavelić, prvi službeno proglašeni svetac hrvatskog roda. Prolazimo kroz  labirint popločanih ulica, i  srećemo puno naoružanih patrola, čak srećemo i civile s oružjem. Nitko se na to ne obazire. Ulazimo u židovsku četvrt. Šabat je i tada Židovi ne samo da ne rade već se gotovo uopće ne pomiču. Sve što je na struju ne pali se, čak ni automobil, lift, fotoaparat, telefon, a otvoriti dućan „smrtni“ je grijeh. Završava molitva, muškarci izlaze iz  sinagoga, žene u kolicima s djecom odlaze kućama. Prošli smo pored otvorenih čitaonica sa puno svijeta ( mnogi u Jeruzalemu čitaju svete knjige, ali Židovi se najviše ističu, čitaju posvuda, na cesti, u autobusima ). Prolazimo pored "menore" ( 2 metra visoki svijećnjak sa 43 kg zlata ). Srećemo grupu mladih Židova, uglavnom iz SAD-a, došli su služiti vojsku u Izrael, ( domaći služe 3 godine, djevojke i ostali dvije ). Svi su već bili u Gradu, poznaju povijest naše sinagoge.

Pred nama je „west wall“ ili "zid plača". Nesvakidašnji prizor i staje dah. Neonsko svijetlo baca plavu svjetlost na kamenom poplačani plato koji sjaji podno "zida". Zrak je pun tišine koja govori. O veličini prostora govori doživljaj ljudi koji su tako mali ispred zida, u molitvi se njišu naprijed nazad. Prolazimo kroz kontrolu. Još uvijek je dosta vjernika, muškarci tradicionalno odjeveni u crnim odijelima sa "kipama" malim polukružnim kapicama na glavi, neki sa šeširima, rijetki sa šeširima sa  krznenim obodom. Mnogi, osobito mladi  imaju duge uvojke ( negdje sam pročitala da uvojci simbolično razdvajaju glavu na dio mozga koji upravljava apstraktnim mišljenjem i stražnji dio glave koji upravlja tijelom ). Za ruku vode djecu sa sobom. Žene uglavnom u crnim suknjama i bijelim košuljama, mnoge sa skupljenom kosom i pokrivalom preko glave. Svi uređeni. Prostor je podijeljen na muški ( lijevo ) i ženski ( desno ).  Spuštamo se do zida. Pristupila sam i dodirnula ga. Nisam ostavljala poruke. Dugo smo se zadržali svako sa svojim mislima. Hrvate i Jeruzalemski hram povezuje donekle škrinja svetoga starca Šimuna koji je u Hramu blagoslovio dijete Isusa a koja se nalazi u Zadru i predstavlja remek djelo hrvatske umjetnosti iz 14. stoljeća.

Maslinska gora. Podranili smo, na vrhu maslinske gore posjećujemo crkvu Očenaša koja je izgrađena iznad špilje u kojoj je Isus molio Očenaš. ( Iako u Matejevom evanđelju piše da je Isus  ljude naučio moliti očenaš na Brdu blaženstva, za vrijeme svojega Govora na gori ). U dvorištu se nalaze ispisani Očenaši, na keramičkim pločama, na raznim jezicima pa tako i na hrvatskome. Očenaš na aramejskom jeziku ( kojim ga je  Isus izgovorio ) i hebrejskom nalazi se isklesan u kamenu na zidu pokraj špilje. Spuštamo se prema crkvi Dominus flevit, to je crkva Gospodnjeg plača. U 7 st. tu je bila mala crkvica i samostan a u 16. st. džamija. Sadašnja crkva izgrađena je 1956. god. u obliku suze i prisjeća se Isusova plača nad Jeruzalemom. Zamišljamo kako li je samo bio lijep pogled na Hram u Isusovo doba, kada je i sada pogled na Jeruzalem tako lijep.

Ulazimo u Getsemenaski vrt, vrt je muke Gospodinove. Na samom ulasku natpis "Braća Pavao, Antun i Jakov, kršćani iz Sarajeva 1861.  kupiše vrt i darovaše ga franjevcima". Malo dalje, koliko bi se moglo dobaciti kamenom, nalazi se Getsemanska špilja, tu je Isus često dolazio sa svojim apostolima. Neki smatraju da se tu susreo s Judom koji ga je poljubcem izdao te da je tu došla svjetina nakon čega je bio uhvaćen. Katolici ovdje slave Marijino uznesenje na nebo budući se crkva Marijina groba nalazi u vlasništvu pravoslavnih Grka. Crkva Marijina groba mjesto je gdje je Marija ležala u grobu prije uznesenja na nebo.

Nastavljamo prema Crkvi svih naroda, tj. bazilici agonije. To je crkva koja je sagrađena na mjestu gdje je Isus bio u smrtnoj borbi i gdje se znojio krvavim znojem. Na pročelju crkve je mozaik koji predstavlja Krista, posrednika između Boga i ljudi. Gradnju crkve pomoglo je 12 nacija pa se stoga u 12 kupola nalazi 12 grbova tih zemalja.U središtu prezbiterija nalazi se kamen Isusove tjeskobne muke. Oko kamena je željezna kruna načinjena poput trnja s nekoliko maslinovih grančica. U ovoj crkvi služena je sv. misa uz sudjelovanje svih hodočasnika.

Izvan zidina Jeruzalema ( a tako se zbilo nakon Sulejmana jer je do tada bilo omeđeno zidinama ) a spojeno Sionskim vratima je brdo Sion. Tamo je Crkva pijetlovog pijeva " Sv Petar in Gallicantu" mjesto gdje je sv. Petar zatajio Isusa i mjesto gdje su Isusa zatočili. Tamo je još uvijek sačuvana kaldrma iz Isusovog vremena. Ulazimo u Cenacolo, "crkvu majku" . Tu je Isus posljednji put večerao s učenicima na Veliki četvrtak te ustanovio euharistiju i svećeništvo. Tu se uskrsli Isus ukazao apostolima i tu je Toma povjerovao. Godine 1551. god. muslimani su istjerali  franjevce i od Cenacola učinili džamiju posvećenu proroku Davidu a kršćanima su zabranili ulaz. Godine 1928. muslimani su dodali mihrab i staklene prozore i tako ga istinski pretvorili u džamiju. Danas je kršćanima dopušten samo posjet i kratka molitva na tome tako svetome mjestu za kršćane,  bez mogućnosti služenja sv Mise. Dvorana je sada po Izraelskom upravom. Jednostavno je nemoguće ne dodati ovih par podataka koji tako živopisno govore o složenim odnosima vjera u Svetoj zemlji.

U blizini je i crkva Marijina usnuća. Odlazimo do sredine kripte koja je oblika rotonde u čijoj je sredini  kip Majke Božje kako spava mirnim snom. U samoj crkvi su jedne od najstarijih orgulja na Bliskom istoku i svake godine ovdje se održavaju  koncerti koji su nadaleko poznati.  Na ulasku nas dočekuje instalacija "Golubovi" njemačkog umjetnika Michaela Pendria. Da se zaključiti da je crkva mjesto susreta umjetnika. Benediktinci koji se brinu o crkvi naglasak stavljaju na pomirenju među narodima i na suživotu različitih vjerskih zajednica u Izraelu.

Betlehem je svega 15-ak kilometara udaljen od Jeruzalema i ne osjeća se napetost iako smo u Palestini. Skoro cijelim putem kontroverzni zid, zid kojim je Izrael u 21. stoljeću Palestinu pretvorio  u zatvor, tzv. „Izraelska sigurnosna ograda“. Mnoge zemlje u Europi, SAD-u i Južnoj Americi imaju mjesto (preko 50-ak )  koja se zovu Betlehem. Šetnja po pastirskim poljima i dolazak u Baziliku Isusovog rođenja. Bazilika je sagrađena na špilji u kojoj se Isus rodio. Sadašnja crkva datira iz 6 stoljeća sa malim vratašcima kako bi se svi pri ulasku sagnuli i bili ponizni. Ljubi se mjesto Isusovog rođenja. Označeno je srebrnom 14 krakom zvijezdom s natpisom na latinskome " Hic De Virgine Maria Jesus Natus Est".

Iznad zvijezde visi 15 srebrnih lampi koje predstavljaju različite kršćanske zajednice. Šest lampi pripada grčkim pravoslavcima, 4 katolicima a 5 armenskim pravoslavcima. Desno je mjesto na kojem su bile jaslice u koje je Isus bio položen a nasuprot oltar Mudraca. Ondje su se mudraci pokonili i prinijeli darove do nogu novorođenog Spasitelja.  Na tom oltaru katolici slave svete mise.  Na oltaru "Bambin".  Nisam uspjela odoljeti napasti kupovanja - morala sam kupiti bambina. Izrađuju se ručno upravo ovdje u Betlehemu, za što dobijete i potvrdu. Naime, ima i onih izrađenih u Kini.  Ne razlikuje se puno od onog gospođe Anice Bošković u samostanu od Sigurate ili onog kojeg sam vidjela u samostanu Santa Kataline u Areqipi u Peruu. Sretna sam što ga napokon imam, ali ne i zbog brige koju imam cijelim putem da mi se ne slomije.

Proslijeđujemo do Špilje mlijeka. Prema legendi iz 6. stoljeća anđeo je navijestio Josipu o pokolju nevine dječice i potrebi bijega u Egipat.Trebalo se na brzinu spremiti a Marija je upravo u to vrijeme dojila Isusa. Priča kaže da je, dok je dojila Isusa kap mlijeka iz Marijine dojke pala na zemlju te je crveni kamen postao bijel. Od tada je to mjesto povezano s mnogim čudima. I kršćani i muslimani štuju to mjesto vjerujući da pomaže majkama koje nemaju dovoljno mlijeka za dojenje, a isto tako vjeruju da pomaže plodnosti. Danas žene uzmu malo kamena, istucaju i ubace u vodu i popiju. Prah se može i kupiti uz posebnu zamolbu da se uslučaju da parovi dobiju dijete javi, jer se ti podaci bilježe. Predvečer je, sa obližnjeg minareta čuje se poziv na "magrib", večernju molitvu.

Vraćamo se u Jeruzalem i ujutro odlazimo na križni put. Pobožnost križnog puta uveli su franjevci u 14. stoljeću i danas, svakog petka imaju križni put u 3 poslije podne. Danas je teško ići originalnim putem jer je ispresjecan brojnim zgradama, a današnja ruta je iz 19. stoljeća. No, nije ni bitna točna ruta, bitan je vjernički stav da prate Isusa na njegovom putu muke. Prvih devet postaja su uz put a ostalih pet su u crkvi Isusova groba. Neki vjernici na ramenima nose križ, mi smo svoj nosili u sebi.

I na kraju iako nije tako možda sve išlo kronološkim redom, Bazilika Isusovog Groba i Kalvarija ( Golgota ). Sve do sada čovjek je mogao razne prostore i bazilike kroz koje smo prolazili i posjećivali smještati u kontekst davno pričanog ili pročitanog, zamišljati ih ovako i onako ( namjerno nisam htjela unaprijed gledati slike ) ali ovo je stvarno bilo neočekivano. To sveto mjesto oko kojeg su načičkane zgrade prilijepljene jedna na drugu, umjesto svjetla tama i stiska, umjesto tišine žamor. Očekivala bi se svetost a tamo naguravanje... ali je ipak iako rušena, paljena, obnavljana, razarana potresima i požarima bazilika Svetog groba ili bazilika Uskrsnuća sačuvana kao sveto mjesto. 

"Status Quo" riječ koju smo tamo čuli nebrojeno puta. “Status quo” na snazi je iz 1852. godine kada otomanski sultan  na molbu Grčke pravoslavne crkve donosi istoimeni “firman”, kojim “zamrzava” trenutačno stanje podjele svetih mjesta u Bazilici Svetoga groba, Bazilici Isusova rođenja i Crkvi Marijina groba u Getsemaniju, a kojemu su prethodile brojne svađe i fizički obračuni. Prema “firmanu”, taj “Status quo” određuje da se Bazilika Svetoga groba dijeli među Grčkom pravoslavnom crkvom, franjevačkim redom, Armenskom, Koptskom, Sirijskom i Etiopskom crkvom, da se franjevački red smatra čuvarem svetih mjesta za katolike jer su tu titulu dobili još u 14. stoljeću, da je Grčki pravoslavni patrijarhat službeni predstavnik cijele kršćanske zajednice od 1463., tj. deset godina od pada Istočnog Bizantskog Carstva te da Armenska crkva ima posebno mjesto, tik uz katolike i pravoslavce, zbog deklaracije sultana iz 1829. godine kojim se on tim činom zahvaljuje Armencima za pomoć Imperiju. Odredbama "statusa quo" ništa nije ostavljeno slučaju. ... Baziliku otvaraju i zatvaraju dvije muslimanske obitelji ( u 4 u jutro i 7,20 na večer ) već skoro 200 godina. Određeno je tko i kada pali svijeće i kojim redoslijedom, koje će se koristiti slike i ukrasi, tko kada čisti, tko ima pravo obnavljati baziliku.

U njoj su posljednje postaje križnog puta, kamen pomazanja na samom ulazu u baziliku, Golgota s dvije kapele, lijeva u kojoj je Isus umro s kamenom na kojemu je bio uzdignut Kristov križ koji se može vidjeti i dotaknuti ispod oltara. Sveti grob, mjesto je tako malo i dozvoljava ulaz istovremeno za samo dvije osobe koje se mogu zadržati tako kratko. Na žalost tako je malo vremena za zadržati se u samoći i sabranosti.

Zahvaljujući dr. fra Josipu Sopti crkvenom povjesničari i župniku župe Rožat,  donosimo opis otvaranja Svetog Groba koji je bio otvoren 28. kolovoza 1555. god u 16 h kako opisuje fra Bonifacije. “Otvori se pred našim očima Gospodinov grob, koji je vidljivo isječen u stijeni, u njemu su se vidjele figure dva anđela od kojih je jedan s natpisom na kome piše ‘Uskrsnuo je nije ovdje’, dok je drugi pokazujući grob navješćivao: ‘Evo mjesta gdje je bio položen’. Kipovi ovih dvaju anđela, čim su došli u dodir sa zrakom, gotovo su potpuno propali. Kada je, uklonjena jedna od ploča od alabastra koje je pokrivala sveti Grob, postavljena tu po Svetoj Jeleni da bi se mogla slaviti žrtva svete mise, ukazalo nam se čudesno mjesto na kome je Sin Čovječji počinuo tri dana; kao da jasno vidimo otvorena nebesa, i onima koji su s nama bili. Mjesto je bilo okupano dragocjenom krvlju i onom mješavinom ulja kojim je pomazan za ukop i koji su posvuda isijavali snopove svjetla kao da su svijetle zrake sunca. Mi smo ga otkrili s duhovnom radošću i suzama, zajedno sa svima koji su bili prisutni. Na sredini svetoga mjesta nađosmo komad drveta, koji je bio tamo stavljen i zamotan u dragocjeno platno; čim smo ga uzeli u ruke te s puno pobožnosti poljubismo, u dodiru sa zrakom platno je potpuno nestalo, ostavljajući samo nekoliko zlatnih niti. Uzimajući predragocjeno drvo vidjeli smo neke natpise , ali su potpuno izblijedili od vremena, tako da se nije mogla pročitati nikakva potpuna rečenica, osim što je na samom početku na jednoj pergameni se moglo pročitati velikim latinskom slovima ‘Helena Magni…

Ovo je za nas Hrvate posebno zanimljivo, a za nas dubrovačke hodočasnike i posebno emotivno da je zadnju veliku obnovu bazilike obavio upravo Dubrovčanin, fra Bonifacije Stjepović 1555. godine, a obnova je uključivala i polaganje ploče (mramorne ili alabasterne, teško je reći) koja čuva samu nadgrobnu ploču Kristova groba od propadanja u doticaju s ljudima i vremenom. Svi koji smo ušli na ovo sveto mjesto bili smo impresionirani pogledom i dodirom vjerujući da je na njoj bilo položeno Kristovo tijelo a zapravo smo dodirivali fra Bonifacijevu ploču koju je fra Bonifacije ondje postavio da čuva ono što je ispod.

Ovih dana svjedoci smo obnove edikule. Prema riječima dr. Adalberta Rebića sadašnji plan obnove edikule je njezino rastavljanje i ponovno sastavljanje. Zamijenjeni će biti samo iznimno krhki ili slomljeni dijelovi, a mramorne ploče bit će očišćene i konzervirane, dok će se struktura koja ih podupire dodatno učvrstiti. Radove će financirati tri glavne kršćanske denominacije koje upravljaju Bazilikom Svetoga groba, grčka vlada, a dio novca prikupit će se i donacijama, među kojima bi trebala biti i ona jordanskog kralja Abdulaha II., koju je objavio proglasom 10. travnja i koju je jeruzalemski grčko-pravoslavni patrijarh Teofil III. primio kao “gestu izrazite velikodušnosti”. Uloga koju Jordan ima u zaštiti nazočnosti kršćana u Svetoj Zemlji jasna je i neporeciva. Kralj Abdullah upravlja naporima svih Jordanaca u sijanju sjemena ljubavi i bratstva među muslimanima i kršćanima, u ovo doba u kojemu u sektaškim ratovima izgaraju cijele nacije – rekao je patrijarh Teofil III. Studiju i nacrt radova pripremilo je Nacionalno tehničko sveučilište iz Atene i svi su s njime suglasni. Očekuje se da će restauracija trajati oko osam mjeseci i da bi početkom 2017. sve trebalo biti dovršeno, a tijekom radova bazilika će biti otvorena.

Ovime bih i završila ovo svoje izvješće s hodočašća u Svetu zemlju. Nemoguće ga je napisati kao ostale putopise sa drugih mjesta, jer ovo je nešto sasvim drugo.






KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija