PUT OKO SVIJETA
22.10.2016 u 21:11

PUTOPIS:Albaniju ćemo pamtiti po dobronamjernim i srdačnim domaćinima

Ne možemo se sjetiti trenutka kada smo zapravo odlučili posjetiti Albaniju, ali ideja se počela razvijati nekako spontano. Izbor je bio lagan, uzevši u obzir financijski budžet, vrijeme koje imamo na raspolaganju, još neiskorištenu međunarodnu vozačku dozvolu i činjenicu da nam je Albanija dovoljno blizu da na put krenemo autom, ali i dovoljno daleko da o njoj ne znamo gotovo ništa. Putovanje je počelo na Pelješcu, preko Dubrovnika, magistralom uz obalu Crne Gore, preko Skadarskog jezera do Albanije i potom obalom do krajnjeg juga, a na povratku smo obišli unutrašnjost.  

Napisala:Mia Škurla


komentara  0

Crna Gora ili Rusija?

Kako nam je u fokusu bila Albanija kroz susjednu Crnu Goru smo praktični proletjeli i primijetili samo najočitije. Crnogorski dio magistrale u znatno je lošijem stanju od onoga na što smo navikli na jugu Hrvatske pa smo zbog konstantnih rupa, suženja i zavoja bili prisiljeni voziti sporo. Uz otvorenu cestu primjećujemo velik broj skladišta i trgovina s građevinskim materijalom te salone namještaja. Ponuda je u većini slučajeva istaknuta na ruskom, a nakon posjeta Budvi jasno nam je i zašto.
Ne postoji ugostiteljski objekt u kojem meni nije preveden na ruski jezik, a nije rijetkost ni da je ruski jedini jezik na koji je preveden. Oglasi za prodaju nekretnina, butici s dizajnerskom odjećom, draguljarnice  – ruski. Šanse da će jezik koji ćete čuti mimoilazeći se s turistima biti ruski  su 95%. Šanse da će vam se Crnogorac, djelatnik u turizmu obratiti na ruskom – približno iste.

U Budvi smo u dva sata vidjeli sve: dobro očuvanu staru jezgru s kamenim uličicama i zidinama, najgore od masovnog turizma - štandove s jeftinom kineskom robom i suvenirima duž rive, megalomanske neukusno uređene klubove na otvorenom u kojima je moguće vidjeti poveću repliku Aifelovog tornja ili nasukan gusarski brod, ali i nedavno izgrađene luksuzne turističke komplekse uz obalu kakve ćete na hrvatskoj obali teško naći. Kako smo svoju potrebu za uživanjem u crnogorskim ljepotama prethodno zadovoljili u Kotorskom zaljevu, u Budvi nam se nije ostajalo te smo se preko Petrovca uputili prema Virpazaru. Nakon prolaska gotovo cijele obale ostalo nam je nejasno u kojem smjeru se razvija crnogorski turizam i postoji li ikakva strategija osim ove „prodaj sve Rusima“.

Skadar - kaotičan i živopisan

U Albaniju smo odlučili ući sa sjeverne strane Skadarskog jezera dok je uobičajena ruta ona preko Ulcinja. Posljednjih par desetaka kilometara na crnogorskoj strani vozimo se po poljskom putu. Jedino što nam govori da se približavamo Albaniji je strelica na GPS karti jer znakova koji upozoravaju na skori prelazak granice nema, a nema ni drugih vozila. Uskoro stižemo na granicu i shvaćamo da smo jedini koji nemaju albansku registraciju, jedini koji nemaju Mercedes ili Audi i jedini koji auto u koloni ne guraju nego pale. Granicu prelazimo bezbolno, na našu veliku žalost bez dobivenog žiga u obliku orla. Iako smo prethodno naumili stići u Skadar prije mraka to nam nije uspjelo pa svoj prvi susret s Albanijom doživljavamo u subotu navečer na kaotičnim ulicama Skadra.

Vatreno krštenje u obliku pasa koji se zalijeću u haubu, biciklista koji u kružne tokove ulaze u suprotnom smjeru, vozača koji oduzimaju prednost i proizvoljno formiraju trake na cestama. Uz puno sreće i grčem u želucu zaustavljamo se u jednom od kafića ne bi li se spojili na internet i pronašli smještaj. Noćenje u Skadru platili smo svega 6 eura po osobi, a drugo jutro auto ostavljamo u hostelu i grad istražujemo pješke. U nedjelju ujutro grad je i dalje živ kao prethodne večeri. Ulice su pune improviziranih štandova s hranom, odjećom i svime što vam potencijalno može zatrebati. Čak i u najturističkijem dijelu grada naletili smo na svega par turista. Prljave, ali živopisne ulice, kaotični promet i očiti nedostatak žena u kafićima i na javnim mjestima.

Albanske vizure uz cestu - niz benzinskih crpki i autopraonica

Dan je bio sunčan i odlučujemo se krenuti dalje prema Draču, prvom mjestu na obali. U hostelu upoznajemo Irce koji su naumili stopirati do Tirane, ali i Drač im je prihvatljiv pa nam se pridružuju. Do Drača se vozimo svega stotinjak kilometara, ali dovoljno da uočimo najčešću vizuru uz albansku cestu – autopraonica, benzinska, nedovršena kuća s armaturom koja viri i bojler na kući. Peru li se u tu samo auti ili i pare teško je reći, ali jedno je sigurno – autopraonicu ćete u Albaniji vidjeti češće nego bunker, a isto vrijedi i za benzinske crpke. Od primitivnih sa svega dvije cijevi i jednim zaposlenim koji gorivo toči i naplaćuje, do nešto modernijih s više „otoka“, uređenom prostorijom za naplatu i kafićem ili restoranom u sklopu.

Bunkeri po svuda

Od 1945. do 1990. u Albaniji je na snazi bio jedan od najzatvorenijih i najrepresivnijih komunističkih režima dvadesetog stoljeća. Tokom godina je Enver Hoxha, jedan od najozloglašenijih komunističkih diktatora 20.stoljeća, uspio raskinuti veze sa svim drugim komunističkim vođama što je Albaniju dovelo do toga da je diplomatske odnose održavala još jedino s Kinom, ali ni to nije potrajalo. Preostale godine država je provela u potpunoj izolaciji od ostatka svijeta, a građani su živjeli pod režimom kakav danas možemo usporediti jedino s onim u Sjevernoj Koreji.

Svojim sunarodnjacima je u naslijeđe ostavio nekoliko tisuća betonskih bunkera koji su za njegove vladavine izrađeni u svakom kutku zemlje, a sve zbog paranoje od napada koji nikad nije bio izgledan i utemeljen u stvarnosti. Prema nekim podacima takvih bunkera izgrađeno je preko 600 000, a unatoč tome što je od devedesetih na ovamo dobar dio uništen, bunkeri oblika betonskih gljiva još uvijek su razasuti posvuda, u brdima, uz plaže, uz prometnice pa čak i u pokojem dvorištu. U doba komunizma Albancima je bilo zabranjeno posjedovati vozilo. Osobne automobile imali su tek partijski dužnosnici što znači da je Albanci kao nacija voze svega 25 godina.

Vrlo brzo shvatili smo da na albanskim prometnicima vrijedi pravilo jačeg, a možda bi ispravnije bilo reći – pravilo odvažnijeg. Čeka li nas iza sljedećeg zavoja krava ili suludi vozač koji ulijeće u škare... ili kako je Miran to opisao: oni pri preticanju ne računaju toliko na to da će se stići vratiti u svoju traku, koliko da će im se auto koji dolazi iz suprotnog smjera skloniti s puta.

Drač - lučko i turističko središte

Drač je lučki grad i turističko središte, a mi se upućujemo ravno na obalu već prilično znatiželjni što će nas dočekati. Parkiramo u poludovršenoj uličici, primjećujemo nevjerojatne količine kabela razvučenih od stupova do zgrada izbijamo na kilometarsku pješčanu plažu duž koje su izgrađeni apartmani i ostali turistički objekti, a sve skupa podsjeća na jednu od onih beskrajno dugačkih španjolskih plaža, iako treba uzeti u obzir da sve što znam o Španjolskoj stane u tjedana dana Loret de Mara i Barcelone.

U Draču smo pojeli riblji ručak, 3-4 puta jeftiniji nego na našoj obali i krenuli prema Vlori, jednom od zadnjih mjesta prije granice Jadranskog i Jonskog mora.

Vlora -  tamo se sve gradi, a ti se snađi

U Vloru stižemo u večernjim satima, a rečenica koja najbolje opisuje ovaj grad je: tamo se gradi. Kako na iskustvu iz Skadra očito nismo naučili ništa samouvjereno smo se uputili na adresu stana koji smo još iz Drača rezervirali preko Airbnb-a. Na mapi se sve činilo jasno, sa glavne avenije (Rruga Demokracia) skrenut ćemo u jednu od sporednih ulica u kojoj će biti zgrada koju tražimo.

U stvarnosti dočekalo nas je još jedno gradilište, mreža nepreglednih i često nedovršenih ulica, a na spomen imena avenije koja se na mapi činila kao glavna, stanovnici Vlore su zbunjeno odmahivali glavom. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja da se snađemo u jednom od kafića naletjeli smo na čovjeka koji je govorio engleski i objasnio nam da je u Vloru došao na odmor, a inače živi u Europi. Našem novom prijatelju požalili smo se da se u Vlori nemoguće snaći. Objasnio nam je da se lokalno stanovništvo orijentira opisno što znači da smjer i lokaciju objašnjavaju rečenicama kao što su pored toga, blizu onog, u gradu, u mjestu, uz more i slično, a ne pomaže ni činjenica da se u Vlori gradilo neplanski i kako je kome palo na pamet.Tako izgrađena naselja kasnije je trebalo prometno povezati, a novonastalim prometnicama dani su nazivi koje lokalci i danas uspješno izbjegavaju.

Kroz razgovor smo shvatili da Europa znači Švicarska, a on nam je posudio mobitel pa smo očajni kontaktirali našeg domaćina i obznanili mu da pojma nemamo gdje se nalazimo, a on nas je zamolio da samo ostanemo tamo jer će doći pred nas biciklom.

Flavio se stvarno stvorio za pet minuta i predložio da će voziti ispred nas po cesti i tako nas dovesti do zgrade. Iako smo na početku bili skeptični uvjerili smo se da se Flavio više nego uspješno nosi s prometnim pravilima, a još ih uspješnije krši. Sutradan smo s njim popili kavu na novoizgrađenoj rivi i u balkanskom stilu prečešljali sve aktualne teme i zajedničke boljke; od nezaposlenosti mladih, korupcije i kriminala do svakodnevnog života i planova za budućnost. Kao i mnogi drugi albanci, Flavijevi su roditelji nakon sloma komunizma početkom devedesetih emigrirali u Italiju gdje je on i rođen. Zbog toga danas ima dvojno državljanstvo, a trenutno u Tirani studira građevinu. Njegovim riječima – što drugo? Rekao nam je da je sada u Albaniji pravo vrijeme za sve one koji imaju novac jer je s njime moguće apsolutno sve.

U što ulaže prosječan Albanac? U kafić ili benzinsku crpku, odgovara Flavio. A oni koji su bili u nešto ozbiljnijem „poslu“ ulažu u nekretnine po obali. Prolazimo kraj jedne od bezbroj privatnih crpki čiji je naziv sklepan od imena vlasnika i riječi gas, a Flavio se šali: see, if I had money – Flavio gas!

Planinska cesta i noć na plaži

Iz Vlore nastavljamo dalje prema jugu, a putem se stajemo okupati i ručati u Orikumu. Kao jedini gosti u restoranu dobivamo svu pažnju gazde koji nam se pohvalio kako je višegodišnji prvak u biljaru, najbolji kuhar u okolici i ekskluzivni uvoznik Frank kave za Albaniju. Nakon tjestenine s plodovima mora kulinarsku titulu smo prekrižili, ali u preostale dvije uopće ne sumnjamo!

Preostaje nam još „samo“ prijeći 40-ak kilometara kroz planinski lanac Llogara i stižemo na najljepši dio obale. Vožnja planinskom cestom gotovo do vrha, a potom spuštanje po zavojima i serpentima uz pogled na Jonsko more. Internet nas je upozoravao da je ovo najopasnija dionica albanske magistrale, ali dočekala nas je relativno nedavno asfaltirana i poluprazna cesta pa smo se brzinom 20-30km/h spuštali najuzbudljivijom i najljepšom cestom koju smo ikad vidjeli.

U malo mjesto uz obalu Dhermi stižemo u sumrak taman na vrijeme da prije potpunog mraka postavimo šator. Gradić zjapi prazan pa se spuštamo ravno do plaže gdje zatičemo najblaže rečeno bizaran prizor. Nekoliko šatora s osobnim stvarima porazbacanim unaokolo, ostatke vatre, daske za jedrenje, lutku u ljudskoj veličini prepolovljenu na pola...dok pokušavamo shvatiti o čemu se tu radi niz plažu se prema nama kotrlja šator i taman kad smo počeli mislit da sve skupa previše nalikuje na početak lošeg horor filma iza šatora se pojavljuje čovjek. Predstavlja nam se kao Bledi, wind surfer, pita odakle dolazimo i kaže da slobodno dignemo šator pored njegovih. Ostatak večeri proveli smo s njim i njegovim bratićem Ronijem. Bledi živi na plaži i wind surfa, a Roni je došao k njemu na rehabilitaciju jer ima problema s alkoholom.

Drugo jutro na plaži nas je ulovilo nevrijeme pa smo brže bolje pobacali stvari u auto i poveli Ronija koji nam je rekao da mu je dosta Bledija i ide na bus za doma. Do autobusne stanice nismo stigli zbog nevremena pa smo se zaustavili u kafiću u mjestu. Amaterski smo naručili kavu, a ekipa sa susjednom stola poslala nam je raki. Raki je albansko alkoholno piće, nešto kao naša lozovača. Kad smo htjeli platili uvrijedili su se jer „smo došli u njihov dom“. Ronija smo odbacili na bus i nastavili put.

Sarande, Butrinit, Lazarat i Gjirokastro

Prije Sarande još smo se morali zaustaviti uz kanjon Gjipe i spustiti na istoimenu plažu. Nakon sat vremena spuštanja niz brdo skrivena unutar kanjona dočekala nas je pješčana plaža s čistim morem i svega nekoliko ljudi. Većina plaža koje smo posjetili bile su prazne ili poluprazne unatoč temperaturama od 25 do 30 stupnjeva.

Kako je grad smješten na strmom obronku uz more panoramu Sarande čine nepravilni nivoi šarenih zgrada izgrađenih u svrhu apartmanskog smještaja. Iako mi se grad koji uglavnom čine apartmanske zgrade, na prvu činio odbojnim, nakon provedenog dana u Sarandi počela sam cijeniti njenu šašavu estetiku – zgrade u pastelnim bojama, šarene tende, male trgovine, kafići, palme i more.
Iz Sarande smo posjetili arheološko nalazište Butrint i prirodni fenomen Plavo oko.

Približavamo se Gjirokastri i putem odlučujemo stati u Lazaratu, zloglasnom albanskom selu u koje je početkom 2015. godine upala policija i tako uništila proizvodnju marihuane kojom se bavilo čitavo selo, a prema nekim urbanim legendama opskrbljivalo pola Europe. Da s Lazaratom nešto nije kako treba jasno je čim se počnete voziti kroz selo. Nema kuće koja nije ograđena dva metra visokim betonskim zidom i nemoguće je vidjeti što se nalazi iza zidova. U selu smo popili kavu, a lokalni dečki rekli su nam da život u Lazaratu nakon državne intervencije nije lak jer je nemoguće naći posao.

Gjirokastra je gradić u planinama koji je zbog svog specifičnog izgleda i očuvanosti pod zaštitom UNESCO-a. Stare kuće s krovovima od kamenih ploča, kamene uličice, čardaci i džamije čine ovaj grad savršeno očuvanim primjerom otomanske gradnje, a kako su nam se svidjeli i ljudi i gradić u njemu smo ostali i prenoćiti. U Gjirokastri i smo upoznali i slatkog didicu s najmekšim rukama na svijetu! Prišao nam je čim smo stigli, a kasnije smo ga na glavnoj ulici, Bazaru, susreli još nekoliko puta. Poklonio nam je razglednicu Gjirokastre i zamolio da i mi njemu pošaljemo jednu iz svog grada.

Sljedeći dan uputili smo se prema Beratu, još jednom albanskom gradu pod UNESCO-vom zaštitom, ali koliko god to nevjerojatno zvučalo nismo ga uspjeli naći. Kojim god putem bismo krenuli nakon određenog vremena cesta bi nestala ili se pretvorila u makadam. U međuvremenu se pogoršalo i vrijeme pa smo nadomak cilju ipak priznali poraz od albanskih cesta i produžili u Tiranu.

Tirana

U Tiranu dolazimo u petak popodne i upadamo u gužvu i ludilo na koje nas nije pripremilo ni tjedan dana vožnje po čitavoj državi. U dva dana u Tirani uspjeli smo nekoliko puta zapeti autom u suludim situacijama, a uspjeli smo ga i izgubiti. Da nije bilo albanske obitelji koju smo pitali za smjer, a od tog trenutka njihova misija je postala izbaviti nas iz nevolje, vjerojatno bi se još uvijek gubili po uličicama grada.

Kao i u ostatku države u Tirani se gradilo kako se kome htjelo, stan koji smo rezervirali nalazio se u jednom od novoizgrađenih kvartova. Već pomalo umorni Tiranu smo razgledali površno i uglavnom šetali po centru grada. Glavni trg se preuređuje i bit će zatvoren još dvije godine, obišli smo poznatije atrakcije kao što su Piramida – hram koji je za Hoxhu dala izgraditi njegova kći i Bloku – naselje koje je u komunističko doba bilo rezervirano isključivo za vrh partije, a danas je hip dio Tirane, pun kafića, klubova i restorana. Nekad gradonačelnik Tirane, a danas albanski premijer Edi Rama, početkom 2000-ih dao je prebojati fasade starih socijalističkih zgrada u šarene boje i uzorke i time. Slikar po struci, Rama je bojanje fasada proglasio vraćanjem grada ljudima nakon mračnog komunističkog perioda. Građani Tirane na tu se priču uglavnom osmjehuju ili odmahuju rukom.

Nakon dva dana u Tirani uputili smo se nazad prema Dubrovniku. Da svoje proputovanje završimo sa stilom pobrinuo se posljednji albanski princ i njegovo vjenčanje u Skadru prema kojem su se kada i mi uputile kolone vozila okićenih zastavama pa smo tako iz grada izlazili dva sata, a put natrag od svega 280 kilometara prelazili devet sati.

Albaniju ćemo pamtiti po dobronamjernim i srdačnim domaćinima kakve nigdje drugdje nismo sreli, prirodi neoskvrnutoj masovnim turizmom, bunkerima, autopraonicama, Mercedesima i nepredvidljivim cestama. Vratit ćemo se sigurno, a pitanje je kako će zemlja tada izgledati.

 






KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne
putopis atena naslovna
PUT OKO SVIJETA
1      14|01|17 u 08:04
PUTOPIS IZ ATENE: Grci su isti k'o i mi, "kise" cijeli dan po kafićima....
zurich naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      07|01|17 u 11:15
PUTOPIS: Novogodišnje odluke u Švicarskoj
maja bali naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      24|12|16 u 09:27
PUTOPIS: Bali me oduševio ljepotom prirode i opuštenošću svojih stanovnka
putopis Bruxelles Kopenhagen Gent naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      17|12|16 u 17:18
PUTOPIS: Prilika čini putnika - Bruxelles, Kopenhagen, Rotterdam...
Putopis Verona Loreta Matić
PUT OKO SVIJETA
0      10|12|16 u 10:05
PUTOPIS: Verona, grad vječne ljubavi






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija