Ako se građani ne slažu s vašim načinom vođenja grada i svođenjem svega na novac, novac, novac... estradizacijom svega i svačega, šarenim lažama, kobasicama, čvarcima i sarmama na Stradunu, pa ako to i javno kažu, ne znači da su protiv Grada. Nisu ni protiv vas osobno. Oni su protiv takvog načina vođenja Grada. Protiv takvog načina ubijanja Grada. Na svoje mišljenje imaju pravo. Pa i onda kada imaju samo jednu, jedinu glavu.

Digli su se na noge Vlahušićevi i Dujmovići vojnici. Puno galame i buče, pišu hrpe neistina, insinuiraju međunarodne incidente, kleveću i vrijeđaju.... i to satima, danima, nakon što se na „opskurnom portalu“ objavio tekst – s fotografijama građana koji bilježe život oko sebe, u Gradu u kojemu žive cijeloga svoga života, koji nisu zlonamjerni jer imaju oči, koji nisu destruktivni jer imaju srce i osjećaje za nešto drukčijim Gradom. Sve to smeta ovima koji viču – "mi smo grad". Smeta im različitost, smeta im nejednoumlje, smetaju im ljudi koji nemaju problem s vratnom kralježnicom i kojima glava u blizini onih „ja, mi smo grad“ ne klima samo prema naprijed.

Mogu oni napisati što hoće – i poželjno je da pišu što više, jer tako ih bolje upoznajemo. Ne pišu oni o onima o kojima pišu, nego o sebi samima. Ne krasi njih plemenitost duha i istinoljubivost. Ne krasi ih mudrost. Čak niti diplomacija. Stoga oni nisu Grad. Nisu moj, naš Grad. Mogu ga pokoravati neko vrijeme. No i takvo vrijeme prođe. Kad – tad.

Odgovarati takvima, na njihov način, uzaludno je. Na njihovoj bojišnici i po njihovim pravilima – pronađi, iskopaj sve gadosti, ako nema ništa, izmišljaj i otvaraj vatru iz svih raspoloživih sredstava – unaprijed si mrtav. Ubiju te iskustvom! No, i takav rat prođe. Nema njih jurišnika baš tako puno, ali stvaraju dojam većine. Manjina postaje većina, jer većina šuti. Ne želi se bosti s rogatima. Jer se ovi „mi smo grad“ potrude zagorčati život svim neistomišljenicima.... koje svrstavaju u klasu retardiranih, korumpiranih i kako ono, treće?

Oni koji su do jučer dolazili u ovaj Grad, s GPS-om, nisu moj Grad. Nisu moj Grad ni oni koji su se okružili takvima. Više su moj Grad ovi što njorgaju. Ovi što misle da bi ovaj Grad mogao biti prosperitetan i kad ne bi bilo onih fotografija koje građani bilježe oko sebe. Onih koji misle da bi ovaj Grad mogao svojim načinom življenja biti isto atraktivan kao što je i svojom nasljeđenom arhitekturom, duhovnom i pravnom baštinom.... To je moj Grad. U kojemu sam išla u osnovnu školu. Pa u srednju. U kojemu sam, srednjoškolka, kidala karte na ulazu u teatar. I upoznala tetu Mimi. U kojemu sam, kao studentica, odgledala sve predstave, balete, folklore, sjedeći na podu Kneževa dvora, tarace Revelina, nestalih trgova na kojima su se izvodile predstave Igara.... I ovo u što ste pretvorili danas grad, moj je Grad. I trajem u njemu i trajat ću u njemu dulje od nečijeg mandata. Hodala sam njime prije, a hodat ću i ubuduće, dok se ne izbroje moji koraci u ovom životu. 

Niste vi Grad! To je prepotencija koja pokazuje vaše kompletno nerazumijevanje svega onoga o čemu vam „njorgavci“ i građani ovoga Grada govore. A nisu ni retardirani, ni korumpirani i što je ono bilo treće?

Umjesto da saslušate i poslušate građane, pogledate njihove fotografije i čujete ono što vam poručuju, vi im kidate glave, prijetite otkazom.....
Ni zbog toga vi niste moj Grad.
Način vaše komunikacije i rečeničnih konstrukcija...
...nije moj Grad!

Ni zbog neistinitih sadržaja vaših napada, niste moj Grad. Niste ničiji grad.
Stvarate osjećaj straha i ušutkivanja.
Ni zbog toga niste moj Grad!

Neizmjerno sam zahvalna svim građanima koji imaju oči da vide i srce da osjete! A i onima drugima koji nam pokažu koliko ovih PRVIH ima.